Slušajući “Suede”, “Oasis”, “Duran Duran”, “The Cure”, maštao je da napravi svoj bend, a gledajući serijal o Indijani Džounsu, ali i živopisne spotove benda “Duran Duran” počeo je da sanja o putovanju svetom. Danas, Žikica Milošević frontmen je novosadskog benda “Sputñik” koji muzički najrađe opisuje kao “Depeche Mode meets Placebo” ili “New Order meets Suede“, a sa kojim je dva puta svirao na “EXIT-u”, “Revolution” festivalu u Temišvaru, kao i brojnim novosadskim festivalima. Dugi niz godina ostvaruje i svoj san o putovanjima beležeći (i prenoseći nam u svojim putopisima) sve ono što bi prosečnom turisti promaklo. “Za “In love with Art and Fashion” sa Žikicom razgovaramo o muzici, poeziji, putovanjima koja su ga menjala, ali i nezaobilaznoj temi- stilu.
Za početak, uskoro ćemo biti u prilici da čujemo “The Drinkable World” u novom ruhu, još neke nove pesme, kao i neke na srpskom jeziku što nije bilo očekivano kada je Sputñik u pitanju. Neću te pitati kako si uopšte pristao da pevaš na maternjem, već koliko ti je zanimljiv sam proces stvaranja novih stvari ali i pravljenje novih aranžmana za neke dobro poznate, stare?
Zapravo, ja najviše volim proces stvaranja novih pesama i rad u studiju, više nego same svirke. Jednom sam na nekom partiju pitao Vladu Georgieva “Stvaraš li nešto?”, pa je on rekao “E ovo je dobro pitanje, svi me pitaju izdajem li nešto i sviram li gde?” Mislim da je od ta tri procesa možda najdraži ovaj kad te udari inspiracija pa napišeš nešto novo. A dobro je i kada preurediš staro. Zapravo, pesma The Drinkable World je bila naša prva pesma, onaj momenat kad smo postali Sputnjik, a još se nismo pisali sa španskim NJ. To je bilo kad smo još bili klinci, u proleće-leto 2000. godine, i tada smo shvatili da imamo i jednu autorsku pesmu, da nećemo biti samo cover-band. Tad smo smislili i ime i na prvoj svirci 12. maja uveče 2000. godine u Mitrovici, tu pesmu izveli uživo. Ostao nam je samo taj jedan demo-snimak, koji sam objavio 2010. pod imenom “The Drinkable World – Version 2000”. Kada sam restartovao Sputñik, 2013, napravili smo sa drugom ekipom verziju za singl, ali kasnije, sa promenom članova benda, nikada nismo svirali na taj način, već drugačije. I mnogi su me na svirkama pitali, “a gde se može čuti verzija koju svirate sad?” i ja sam se setio da ne može nigde, pa mi je palo na um da povodom 20. godišnjice te pesme, napravimo, baš tada kad je snimljen demo, u avgustu, Verziju 2020, onako kako se može čuti na svirkama. A kao posebno iznenađenje, prepevao sam je na srpski, i zove se “Pitak svet”. Zapravo, ovo je kontraprepevavanje, jer je ta “lirska pesma” prepevana na engleski da bi bila “muzička pesma”, a sada se “vraća kući”. Bilo je izazovno prvi put pisati na srpskom za bend. Ali, hteo sam da domaćoj publici skrenemo pažnju na sebe, a poznato je da domaća publika slabo voli bendove koji ne pevaju na srpsko(hrvatsko)m. A posle nje će biti još jedan singl na dva jezika, ali to nek bude iznenađenje. Uplovljavamo u vode domaćeg popa. Prosto, bilo mi je dosadno da nam mnogi govore da im je to “super, samo kad bi bilo na srpskom”, ili “mi smo vas slušali još 2015. pa ste nas inspirisali da radimo elektrorok bez bubnja” ili slično, a da su oni slušaniji od nas, samo zbog jezika.
Mnogi tvrde da je pisanje lekovito. Ti si pisao i kolumne, putopise, analitičke tekstove (o tome ćemo kasnije), ali kao što rekoh i ljubavnu poeziju, što je nešto potpuno drugačije. Veruješ li i ti u to da je pisanje neki vid terapije (mislim na poeziju pre svega), do kakvih si spoznaja dolazio pišući i koliko ti je to, na neki način, pomoglo u kriznim momentima koje svi imamo u životu?
Definitivno je lekovito. Svako bi trebao da stvara ako želi da izbaci iz sebe sve ono što oseća I što ga tišti ili inspiriše: da piše, slika… Ali, da li bi drugi trebali to da vide, to je posebno pitanje, hehe. Ja koristim metodu da prvi put pročitam svoje delo kao autor, a drugi put kao čitalac. Pa ako iz pozicije konzumenta pomislim, “e, ja bih ovog čitao” (i da nisam ja), onda je dobro. Loše je kad samozaljubljeno ljudi vade delove svog bića i samo zato što su intimni i njima značajni, oni misle da je to bitno i drugima. A nema poveznice između autora i konzumenta. A dobri pisci, bilo da je u pitanju putopis, poezija, roman, moraju je imati, bili oni Bukovski, Buč Kesidi, ili Borhes, dakle, da li je naturalistička, pop ili mnogo složenija poezija. Uvek kad napišem pesmu pomislim da to nisam ja napisao, već sam bio “opsednut” nekim dobrim demonom, koji liči na mene. I nekako mi se čini da sam činom pisanja izbacio nekog drugog demona iz sebe: ako je pesma tužna, demon je bio tužan, ako je besna, besan, ako je sretna, on je bio jedan srećko od demona. 🙂
Tvoja prva zbirka poezije nosi naziv “Od neprobojnih gvozdenih niti i elegantnih latica treba da je noć”. Šta je bila inspiracija za naziv i pesme u njoj? Kada i kako si došao na ideju da neke od tih pesama postanu muzički hitovi Sputñika, ali na engleskom jeziku? Zapravo, da li se kao prva ideja rodila poezija ili muzika?
Pa mislim da svakom detetu prvo dođe muzika. Bio sam mali i glupav za poeziju, ali sam imao ideju sa 12 godina da ću ja biti Simon Le Bon iz Duran Duran, naravno, pred ogledalom. Poezija je došla kasnije, i to prvo pisana. Pisao sam pesme rano, ali to ništa nije valjalo (smeh), zato što je to bila poezija nastala zbog čitanja tuđe poezije. Ali je počelo da valja negde od 18. godine. A prelomni momenti su mi bili čitanje drama Oscara Wildea i poezije Jorgea Luisa Borgesa i Antuna Branka Šimića. Borges u pesmi Nesanica počinje sa: “Od gvožda, od ogromnih krivih gvozdenih spona treba da je noć, da je ne rastoče i potope mnogobrojne stvari što su ih moje prepune oči videle, tvrdi predmeti koji je nepodnošljivo nastanjuju.” To mi je možda i najbolja pesma na svetu. A naslov knjige je omaž Wildeu, jer ja ubacujem u tu noć i “elegantne latice”. Hoću i mrak i svetlost u toj noći, i nežnost latica i snagu gvožđa. Pesme u njoj su sve ljubavne, ali je nastala tako što sam zapravo sve ljubavne pesme skupio u tu jednu zbirku, a pesme drugačije tematike će biti u druge dve zbirke koje spremam: jedna buntovnička i jedna o “smislu”, da se tako izrazim. A kad smo napravili Sputnjik, na mene je palo kao pevača i pesnika da napravim tekst, a uzeo sam pesme iz zbirke da ih prepevam na engleski, ali uprošćeno, i da se rimuje. Jer to je pop-poezija. A onda je svaka sledeća pesma bila takva: kad čujem muziku u glavi, odaberem pesmu iz zbirke koja će pratiti baš tu atmosferu. Na neki način, Sputnikove pesme su soundtrack te zbirke pesama. I sve su ljubavne. Zasad. Imamo jednu političku, ali nju je napisao naš bivši “dopisni član” Domagoj Kršić.
U prethodnom pitanju upotrebila sam reč “hitovi” koja danas uglavnom nažalost podrazumeva instant lagane pesmice koje se slušaju otprilike toliko koliko se nalaze u čuvenom “trendingu”, međutim to bi trebalo da bude muzika koja će ostaviti nekakav trag. Ko je “kriv” za ogromnu popularnost “instant muzike”, mislim i globalno, ne samo na domaćoj sceni? Da li zaista ne znamo da primetimo kvalitet ili je jednostavno tako lakše, kao što je slučaj sa “lakom literaturom” i svim onim sadržajima koji ne podrazumevaju previše mentalnog i emocionalnog angažovanja?
I ranije je bilo “hitića” ali i pravih hitova koji su imali “supstancu”. Ti i danas imaš ABBA koji dominiraju plejlistama u nekim diskotekama i na žurkama, a bili su “hitići” svojevremeno. Ali, iz današnje perspektive se 80-e, pa čak i 90-e doimaju kao “Periklovo doba” u muzici. Došlo je do unifikacije trendova – ima i danas dobre muzike koji su “hitovi na stari način”, ali izdavačke kuće idu na “siguricu” – smanjili su i obim ekspetimentisanja sa muzikom, a često jedni isti ljudi i pišu za npr. Katie Perry i Rihannu i Taylor Swift, a njima daju samo da napišu reči, recimo. Zato sve to liči. Pa vidiš IDJ, oni bukvalno imaju industriju – pesme u katalogu, ti izabereš i snimiš sa svojim glasom, a jedna ista ekipa je to pisala. To se desilo i oko 1985-1988. kada su Stock, Aitken i Waterman (čuveni SAW – “krmača”) pravili jedne iste pesme za Kylie Minogue, Bananaramu, Jasona Donovana, Mel & Kim i slične “zvezdice”, i izgledalo je da nema kraja “pesmičuljcima”, ali je odjednom došao novi talas indie-muzike i sahranio ih. Kylie je vaskrsla. Ostali nisu. A sad je svet postao još površniji, uz smartfonove i brzi Internet. Ja primetim da ja jedva mogu da preslušam video od 5 minuta, a kako tek klinci. Pažnja je drastično smanjena, to je Family Guy lepo parodirao. A dodatno, bukvalno kao da postoji neka zavera da se puštaju i forsiraju sve gluplje stvari: reality show, hitići koji govore samo o glamuroznom životu koji niko nema. To je lepo prikazano u filmu “Idiokratija”, koji se od komedije preobrazio u jedan od najvažnijih distopijskih filmova ikada. Jesmo površniji nego pre, mediji su brži, ali kao da postoji neka “tiha cenzura” pametnijih sadržaja. Pogledaj bioskop. Sve neki ekranizovani stripovi i crtani. Ali, Netflix im je doakao. A dobre priče su se preselile u serije. Sad svi bindžuju serije. Neće tako lako pobediti dobar ukus. A na nama je da pravimo muziku i knjige koje su, po nama, dobre. I da vičemo da nas neko primeti, dok nas ne primeti.
Ipak, u poslednje vreme pojavljuje se sve više mladih bendova koji su osveženje za našu scenu, a koji su dokaz da i ono što je “hitično” može biti trajno; naravno vreme će pokazati, no tako se čini. Nemaš problem da ih pohvališ, pa i promovišeš kao neko ko radi u medijima, a sa mnogima si imao svirke. Koliko je ta saradnja i međusobna podrška važna, budući da ste, na neki način, kao neko ko nije deo mejnstrim scene, za sada, u manjini?
Nemam tu sujetu da mi nešto smeta ako neko radi dobro, i baš i volim da pohvalim dobre izvođače. U poslednjih 5 godina su mi se prvo dopali Artan Lili, koji su prvi “izašli” iz začaranog kruga hermetičnosti domaće pop-rok scene, a zatim se pojavila nova plejada autora, pre svega mi se dopadaju Ljubičice i Buč Kesidi od pančevačke scene, ali ima tu i manjih, dobrih bendova. Meni je omiljeni novosadski bend Lepša Brena koji su nam postali “partnerski” bend i s njima smo par puta već svirali, a i nastavićemo. Tek zajedno možemo nešto uraditi i navrnuti vodu na svoju vodenicu, kao neka kad je postojao “vojvođanski pop”, 90-ih kao odgovor na britpop: Veliki prezir, Oružjem protivu otmičara, Instant Karma, Popcycle, Boye, Obojeni program, Eva Braun. I jaka beogradska scena. Ne volim kada se pojave ljudi koji se okome na kolege, i prave neki “građanski rat”, pa ionako nas sluša 10-20% populacije. Samo jedinstveni i uporni možemo uopšte promoliti glavu iznad vode u vreme kad svi žele profitabilne stvari. A mi isto jesmo profitabilni, samo moramo ubediti druge da to vide.
Zanimljivo je i to da od nedavno postoji i takođe tvoj, bend “Lunohod”. Odakle ta ideja i kakvi su planovi?
Lunohod je bilo drugo ime 2000. godine kad smo birali ime za bend, ali “izgubilo je u finalu”. Tu mi je cilj bio da otpevam sve pesme koje su vedrije, popičnije, i gitarskije, sa elementima countryja i gospela preko elektronike, nešto svetlije od Sputnika. I tu smo ubacili neke dobre pesme koje su drugi ljudi stvarali. Ako je Sputnik pomalo mračan i dark, Lunohod je “sunčana strana ulice”…. po kojoj hoda Nick Cave, pripit, ide na plažu u Alabami, zaljubljen i napaljen, sa verom da možda i ne treba da se plače sve vreme, hehe. Planirali smo ceo album do ovog leta, ali avaj, korona. Pa onda do leta 2021, nadam se.
Dotakli smo se nekoliko tema, pa mi se već nameće pitanje, šta misliš, odakle to “šta on/ona hoće” na ovim prostorima ako je neko talentovan i ostvaren u više oblasti? Moguće da se nisi susretao sa takvim komentarima, ali često se tako nešto može čuti ili pročitati na društvenim mrežama?
Dosad mi je samo jedna devojka rekla “ti si u svakoj čorbi mirođija”, ali ja to gledam ovako: dobar sam s rečima, iz književnosti sam u Gimnaziji bio najbolji u razredu, pa je logično da pišem – pesme, tekstove za pesme, reportaže, analize. Ne bavim se onim što ne znam: nisam nikad pokušao da sviram neki instrument. Pevam, znam engleski, pola pesama za Sputnik sam ja komponovao, razumem se u muziku posle tolikih godina slušanja, pa i izveštavam kao Exitov novinar i sa muzičkih festivala. Puštao sam muziku puno puta, ali trudim se da ne budem previše divergentan. Nisam pokušavao da slikam ili kuvam. Ne znam. Znam dizajn na računaru maksimalno, radio sam digitalne radove i čak bio na jednoj izložbi u MSU u Novom Sadu, 2009. Ali, ne bih ništa preko toga. Radi ono što znaš. Međutim, niko nije rekao da to mora biti samo jedna stvar. Svi smo mi na početku sa 18 onaj “Jack of all trades”, pa se posle sužavamo, ali ne moramo se suziti na prokletu dosadnu jednodimenzionalnost.
Kada si se zaljubio u putovanja? U kakvom sećanju ti je prvo putovanje na neku dalju destinaciju?
Čim sam otišao prvi put van zemlje, sa 18 godina u Veneciju, bio sam fasciniran drugim jezikom, drugom kulturom i arhitekturom, ukusom sladoleda. I tu sam bio “kupljen”. Kasnije je došla razmena studenata u Brazilu, i cela ta priča, drugi kontinent, druga hemisfera, ljudi koji te gledaju kao atrakciju a i ti njih – sve je to učinilo da me to rastavi na deliće i ponovo sastavi drugačijeg, boljeg. Gledao sam 1993. i 1994. seriju “Doživljaji mladog Indijane Džounsa” posle tri dugometražna filma o Indijani, i tu sam shvatio da je i mladog Indijanu svako putovanje “rastavljalo i sastavljalo”, a daleka putovanja su to radila… temeljnije! I mogu reći da je to neuporedivo bogatstvo. Kupovina nekog skupog automobila bi me takođe promenila, ili brže diplomiranje, ali mislim da je bogatstvo i iskustvo i sigurnost koju stekneš na putovanjima ono što te učini najčvršćim karakterom i najviše sa obe noge na zemlji. Neko kaže “ali to tako ne može…” a ti odmah kažeš, “da, ali u Paragvaju to može i nije čudno”. Ili gde god. Ne mogu ti prodavati rog za sveću više nikad.
Kad je reč o putovanjima, volim da kažem da postoje turisti i (avan)turisti, tačnije putnici. Iz tvojih putopisa se može zaključiti da uglavnom pripadaš ovoj drugoj grupi. Za koje mesto na planeti možeš reći da si se, nakon što si ga posetio, vratio kući, drugačiji? Šta je ostavilo najsnažniji utisak?
Pa uvek želim da vidim kako oni žive, kako putuju, šta jedu i piju. Ako je to avanturizam, onda OK. Brazil, definitivno, kao i Rusija, koja je fascinantna, i sve zemlje na obodu Evrope: Španija, Turska, Egipat, Finska sa svojim “ludim ljudima” koji skaču u ledenu vodu i voze auto po zaleđenim rekama, gde sam prehodao 15km po zaleđenom moru da ne bismo platili kartu za gradski bus, a to rade i oni. Šri Lanka, najlepša zemlja sveta možda. Maroko, toliko boja. Egipat, Liban, Sveta Zemlja, Sirija pre rata. I možda najveća promena – Indija. To ti toliko “polomi mozak”. I Tajland. Zapravo, Azija, Afrika, Latinska Amerika. Tamo bi svaki mlad čovek trebao ići da ga to “prelomi” i sastavi opet. Boje na tim mestima su toliko jarke da odmah znaš kad vidiš nebo ili šumu da nisi u Evropi.
Često otputujemo da bismo se vratili (sebi). Gde da odemo ako želimo da isključimo buku svakodnevice i čujemo svoje misli, srce, dušu?
Postoje dve opcije. U rodnu kuću, i grad, i obilaziš ponovo stara, dobro poznata mesta koja sad imaju drugu snagu i značaj. Afrikanci imaju običaj da kad im je teško, prizovu svoje pretke. Da bi im oni dali snagu. Tako mi se čini da spoj sa svojom postojbinom daje upravo tu snagu. Ili, otići negde daleko. Na plaži na Šri Lanci, u tišini zalaska sunca, ili na Adamovom vrhu, u svitanje, ti čuješ srce i dušu. Ili u pustinji. Jako volim pustinje. Tihe i surove, a prelepe. Čuješ svaku svoju misao. Možda i na obali mora.
Mnogim putovanjima razbijaš predrasude kao npr prošlogodišnjim letovanjem (zapravo delom letovanja) u Albaniji koju si posetio i ranije. Kako da se “izlečimo” od predrasuda, zar putovanja zapravo i ne služe tome? Čini li se da će biti moguće da to promenimo?
Ima ona stara “mišljenje je kao… zadnjica, pa svako ima neko”, a ima i “kad bi ljudi išli na pijacu, svako bi kupio svoju pamet”. Svi misle da su baš najbolji oni, da je njihova zemlja najbolja, kultura bez greške, drugi su čudni. Pakao, to su drugi. Ali, kad odeš i čuješ i vidiš druge ljude na drugim meridijanima, kako se ponašaju, vidiš da je tvoja civilizacija samo jedna od opcija razmišljanja. Kad je prihvatiš kao takvu, odrastao si! A naravno da je, da bismo se izmirili, potrebno da se upoznamo. Tako i sa Albanijom. Ja ti garantujem da su šovinisti videli pripadnika neke druge nacije i rase samo na TV ili su recimo, videli Albanca u pekari ili Kineza u kineskoj robnoj kući. Kada ideš na druga mesta, vidiš iz prve ruke da ljudi nisu ni strašila, da imate iste želje, osmehe, strahove. Ja sam za mešanje, druženje, melting pot. Putovanja služe za to ako si pametan. Ako si retard, odeš u Egipat, ne izlaziš iz rizorta i kažeš “Nisam smeo napolje, odvratno mi je izgledalo s prozora.” Onda si mogao i kod kuće ostati i kupiti bazen na šipke. Moj cilj kao putopisca je bio uvek da razbijem te predrasude, a srećom pa mi je CKM davao tu mogućnost neograničeno i u izboru nekomercijalnih destinacija i u stilu koji nisam morao prilagođavati. Inače, dva puta sam išao na more u Ukrajinu, jednom na Baltik (Kalinjingrad i Letonija), jednom u Adžariju u Gruziji, jednom Siriju i Liban i u Baskiju i ta lica ljudi kad im kažeš gde si bio… su neprocenjiva!
Ono što je takođe aktuelno ovih dana jeste drugo, dopunjeno izdanje knjige “Izgubljeni u ravnici”. Šta nas u njemu očekuje, možeš li nam otkriti makar delić neke priče koja je tebi bila najinteresantnija?
“Izgubljeni” su dvostruko obimniji nego u svojoj prvoj inkarnaciji, i imaju 260 umesto 132 stranice. Osim starih znanaca, Poljaka, Jermena, Francuza, Španaca, Italijana ili Grka, ovde smo posetili neke zanimljive lokalitete, kao što je malo Češko Selo kraj Bele Crkve u brdovitom Banatu, u karpatskim šumama, gde samo pričaju češki, pa Bugare katolike koji pišu latinicom opet u Banatu, ili kajkavske hrvatske plemiće u centralnom Banatu. Tu su i jako zanimljive priče o kosookim budistima Kalmicima koji su došli i otišli iz Vojvodine i Beograda sa belogardejcima. Oni su između Malog Mokrog Luga u Beograda, kao i svi Mongoli, krotili svoje konje, pa se i samo naselje nazvalo po tim Mongolima – Konjarnik. Zrenjanin, koji se zvao Nova Barselona, u kome su živeli Španci, Albanci katolici, Cincari, Bugari, Makedonci i ostali koji su došli sa Čarnojevićima u Seobama Srba, koja nije baš bila to kako je zovemo, već “Seoba Srba i ostalih hrišćana koji su voleli Austriju”. Možda su najzanimljiviji pirati iz Stapara, sa Dunava, koji su u 18. veku, baš kao oni sa Kariba i Jack Sparrow pljačkali blago brodova kod Apatina. Ili rumunski drumski razbojnici koji su, kao u Engleskoj, u ranom 18. veku pljačkali kočije kod Vršca, a krili se u pećinama Vršačkog brega. Tačno smo imali sve iste stvari u Vojvodini kao i u britanskim i američkim filmovima!
Šta da obavezno (mada ne volim tu reč, ali volim tvoje predloge) pogledamo, pročitamo i preslušamo ovog leta?
Ovog leta, ko još ima vremena i novca, nek ide u Egipat. Oni koji žele more, neka idu u Albaniju, i neka se ratosiljaju predrasuda. A svi ostali neka obiđu ono u Srbiji što mogu – možda je to nešto blisko što nisu videli, a možda su to neke spektakularne daleke srpske planine ili tvrđave. Ja ovog leta obilazim Vojvodinu, i uvek mi je bilo žao što to nisam mogao ranije, ali sad je trenutak, a valja ga ponoviti i kad budemo imali ceo svet na dlanu. The Killers imaju novi, odličan album, pogledajte film “Zeka Džodžo”, pročitajte sva dela Fredrika Bakmana koga sam nedavno otkrio, i ako niste, poslušajte bendove Buč Kesidi ili Drab Majesty. Idite u muzeje, dvorce, tvrđave. Sve što niste stigli. Dobili smo “godinu odmora” da se preispitamo i da “sustignemo život koji nam je za korak bežao”. Nova knjiga Ljose “Burna vremena”, zaboravih umalo.
Budući da je ovo i modni portal, nezaobilazno pitanje je koliko pažnje pridaješ modi? Kakvu osobu smatraš osobom od stila?
Muška moda je prilično tricky. Srbija je zemlja u kojoj ako si osoba od stila, možeš dobiti etiketu da si gej. Ali, moda je veoma važna. Ne u smislu slepog praćenja, već diskretnog praćenja sa sopstvnim pečatom. Srećom, muška se moda mnogo sporije menja od ženske pa se lakše “hvata korak”. A nije ni toliko finansijski zahtevna. Gledajte kako se oblače elegantne poznate ličnosti, ali i kako Brad Pitt može da obuče bilo šta i da to postane kultno. Može sve biti iz second hand shopa, a da jedan deo garderobe bude ili kvalitetan ili originalan i to je – osoba od stila.
Be the first to comment