Ovom temom želela sam da se pozabavim još u septembru prošle godine, ali kako sam u to vreme tek upisivala Fakultet za menadžment, želela sam da sačekam da se završi makar jedan semestar kako bih vam mogla preneti utiske i napraviti izvesna poređenja, tj. zaključke do kojih sam ja došla, a ukoliko i vi razmišljate da upišete privatni fakultet, da se prebacite sa državnog na isti ili ste u nedoumici oko toga koji uopšte da upišete.
Naime, ja sam apsolvent na Filološko-umetničkom fakultetu (katedra za srpski jezik i književnost) već tri i po godine. Razlozi zbog kojih sam napravila izvesnu “pauzu” u poslednje tri godine tiču se najviše promene sredine odnosno preseljenja i poslovnih obaveza, naravno i nekih problema koji su svemu tome prethodili, ali krenućemo ispočetka. Književnost sam upisala iz zaista ogromne ljubavi i potrebe koju sam osećala kao devetnaestogodišnjakinja, a to je da pisanjem “promenim svet”. Naravno, volela sam i sve što se ticalo gramatike i istorije maternjeg jezika jer jednostavno obožavam REČI. (Zato je kasnije nastao onaj prvi blog “Čarobni svet reči”). Pisala sam od osme godine poeziju, kasnije i prozu, puno sam čitala ; dakle, zaista sam živela književnost. Međutim, kada sam upisivala taj fakultet, nisam ni u jednom trenutku poželela da postanem profesor srpskog jezika i književnosti. Posao u školi nikada nije bio opcija jer ga smatram monotonim i nedovoljno kreativnim za mene. Iskreno, jedva sam u četvrtoj godini položila Metodiku nastave srpskog jezika i književnosti i zapravo me taj čas koji sam (nekako) održala u osnovnoj školi još više uverio u to da takvo zanimanje nije nešto što bi me preterano usrećilo niti nešto gde mogu da pokažem sve ono najbolje u sebi. Ipak, uspevala sam da polažem gotovo sve ispite u roku, upisivala sam godinu za godinom i sve je nekako išlo “kako treba”, ali sam u nekom trenutku shvatila da sve vreme zapravo najviše želim da budem na drugom mestu i učim neke druge stvari o kojima sam do tad samostalno čitala u knjigama, magazinima i onlajn. Naime, na trećoj godini fakulteta, u momentu kada mi se sve učinilo pomalo dosadnim , upisala sam tromesečni kurs novinarstva. Nisam imala neki poseban cilj, želela sam samo da se podsetim na ono o čemu sam od detinjstva maštala i proverim da li mi i dalje nekako “srce zaigra” na to, ali i da li je to nešto gde realno mogu da zamislim sebe. Prvi pokazatelj da je odluka bila ispravna bila je naravno činjenica da nisam imala problem da svakog vikenda putujem iz Kragujevca za Novi Sad budeći se u pola četiri ujutru kako bih stigla na autobus u 4.50. (Inače sam osoba koja spava minimum osam sati i ne obožava da putuje autobusom satima). A drugi i svi ostali pokazatelji bili su svi trenuci koje sam provodila tamo: kad smo pravili “svoj časopis” ( što sam kao klinka pravila od srednjih korica A4 sveske), smišljali pitanja za intervju sa osobom sa kojom bismo voleli da razgovaramo, pisali bezbroj vesti i izveštaja sa različitih događaja. U tom trenutku je zapravo sve počelo i ja sam, na neki način, menadžment u medijima poželela da studiram već tada.
Naravno, nije bilo šanse da saopštim svojima kako želim da promenim fakultet budući da sam već bila na polovini treće godine, na budžetu, i da je sve išlo savršeno. Ostala sam na istom mestu kako bih završila i četvrtu godinu. U četvrtoj godini, napravila sam prvi, onaj maločas spomenut blog. U to vreme nisam toliko razmišljala o društvenim mrežama, bila sam nekako više fokusirana na to da i sama učim. Bila sam beskrajno srećna uvek kad bih dobila neki intervju od ličnosti koje su meni u tom momentu bile važne ili me inspirisale , poput Jasmine Stojanović, tadašnje urednice “Sense”, Nine Milović, jedne od osnivačica “Wannabe magazina”, Anite Lazić, urednice “Aha” magazina, Jelene Svetličić, autorke emisije “Lice i potpetice”, Lune Lu i mnogih drugih. Verovala sam da ću biti dovoljno motivisana da fakultet makar privedem kraju pa odlučim šta dalje. Međutim, “pravi planove da ti se Bog smeje”, pa tako ni ja nisam dala previše ispita nakon septembra 2016.godine. Ta godina je inače, u mnogo čemu, bila “prelomna”. Naime, prekinula sam vezu dugu šest godina, imala sam one standardne dileme i brigu šta i kako nakon fakulteta jer više nije bilo predavanja. Ni naredna godina nije bila mnogo bolja, pa sam odlučila (možda smešno i sumanuto) da ponovo odem na isti onaj kurs koji sam pohađala 2014. u nadi da će se ovog puta nekako “nešto važno desiti”. I zapravo desilo se : moja spoznaja da zaista jeste vreme da kreiram svoj život onako kako želim.
Da bih što pre prešla na glavnu temu ovog posta i ono što vas verovatno najviše zanima, reći ću samo da sam se februara 2018. definitivno preselila u Novi Sad i počela da se bavim stvarima koje me ispunjavaju. Prvo je to bio projekat “Najlepše priče o Novom Sadu” u okviru “Remix press-a”, zatim dragoceno iskustvo volontiranja na “Exit-u”, a onda se desila i moja najveća ljubav, manifestacija na kojoj sam do dan danas- “Serbia Fashion Week”, a o svemu tome detaljnije sam pisala u prethodnim tekstovima. Upis na menadžment u medijima dešava se tek u septembru 2019., trenutku kada sam za to zaista u svakom smislu bila spremna, iako ogromna želja postoji već punih pet godina. To je samo dokaz one teze da kada nešto treba da se desi, naći će svoj put i mi se ne možemo previše mešati u taj “posao univerzuma”. Ukoliko nekima od vas možda ovo deluje nejasno ( slušala sam komentare tipa “i kad završiš književnost, možeš se baviti novinarstvom ili PR-om”), moram da napomenem da sam neko kome je formalno obrazovanje izuzetno važno ( ne kažem da je to obavezno i da je jedini ispravan put), ništa manje od onog neformalnog i onog koje stičemo iskustvom, ali smatram da je idealna kombinacija ova dva. Naravno, svako najbolje poznaje sebe i odlučuje šta je za njega ono najbolje. Da nekim slučajem sada imam 19, verovatno bih ovo odmah upisala, ali se svakako ne kajem što je moj put izgledao ovako jer se svaki stepenik koji je trebalo preći desio sa razlogom.
DRŽAVNI vs. PRIVATNI FAKULTETI
Naravno, sve što ću napisati je isključivo lično iskustvo i vezano je za fakultete koje sam spomenula i zaključke do kojih sam došla do sada. Svakako da ću možda delom biti subjektivna iz razloga što je smer koji sam upisala na privatnom fakultetu nešto čime se i bavim i što je moja najveća ljubav, ali pokušaću da osvetlim sve pozitivne i negativne aspekte i jedne i druge opcije. Zašto? Čitala sam pre nego što sam se odlučila da upišem ovaj fakultet diskusije na raznim forumima gde je zaista previše nagađanja i netačnih, neproverenih konstatacija.
Četiri godine koje sam provela na državnom fakultetu za mene su, uglavnom, veoma pozitivno iskustvo. Svakako sam dosta toga naučila, porasla u svakom smislu i naučila se odgovornosti i disciplini koji su nam svima neophodni za čitav život. Saradnja sa profesorima nije uvek bila na zavidnom nivou, ne zbog toga što oni nisu pristupačni, već uglavnom zbog toga što je studenata na državnim fakultetima generalno u jednoj grupi uvek mnogo, najmanje šezdeset i svakako da ne ostaje toliko vremena i prostora da se posvetite svakom ponaosob.Postoje naravno termini konsultacija, ali iskreno, nije baš uvek najbolja organizacija i opet ponavljam, često zaista ne bude dovoljno vremena za sve. Na privatnim fakultetima je što se toga tiče svakako mnogo bolja situacija. Zapravo, ono što se meni najviše svidelo : i van termina konsultacija, dakle, na redovnim predavanjima, imate dvosmernu komunikaciju sa profesorima. Atmosfera nije zategnuta, naprotiv. Od vas se čak i traži da budete aktivni učesnici, a ne samo pasivni slušaoci, što je u mom slučaju na prvom fakultetu, bio najčešći slučaj.
Smatram da onaj ko zaista želi da uči, na privatnom fakultetu može mnogo više da nauči, ne zato što je “primoran” na to, već zato što je atmosfera podsticajna za to, naravno ukoliko volite ono što ste upisali. Imate mnogo veću slobodu kada je reč o temama koje želite da istražujete (seminarskim radovima), da ne govorim o praksama koje gotovo da još uvek i ne postoje na državnim fakultetima ( mada, o tome ću biti u mogućnosti detaljnije da govorim kada i sama prođem kroz prakse na ovom fakultetu, ali vam mogu reći da na prethodnom nije bilo nikakvih, ako se izuzme polaganje Metodike nastave).
Već na samom početku, na Fakultetu za menadžment sam dobila priliku da uradim nešto konkretno u oblasti koja me najviše zanima, pa ste zahvaljujući tome čitali priču o Tari Katarini i intervju sa njom. Naime, imali smo nekoliko zanimljivih predavanja sa Duškom Jovanić na kojima smo razgovarali o svim onim ljudima, pojavama i dešavanjima koji su nam privukli najviše pažnje u poslednje vreme i o onome što bismo inače voleli da radimo ( o čemu bismo pisali, šta bismo snimali, istraživali). Tako sam došla na ideju da nakon revije kojoj sam prisustvovala na SFW napravim priču sa meni, u tom trenutku, zaista najzanimljivijom mladom osobom koja je napravila izvestan uspeh u svetu mode.
Čini mi se da je nekako na FAM-u ( za razliku od prethodnog fakulteta) fokus generalno više na nama, našim talentima i vrednostima koje zastupamo i razvoju istih, bez pritiska da budemo najbolji i u onim oblastima koje nam “ne leže”. Zaista sam neko kome je široko obrazovanje veoma bitno, ali isto tako smatram da je važno fokus staviti na ono što želite da radite ( što zapravo volite i što biste radili i da vas ne plaćaju) i usavršavati se što više pre svega u toj oblasti. Kasnije se to lako može nadograđivati. Da, ako ste čuli da se na državnim fakultetima uči “sve što treba i ne treba”, nažalost, tačno je. Naravno, svako znanje se nekad može upotrebiti, ali mislim da se dosta vremena izgubi poklanjajući pažnju nečemu što najverovatnije neće biti presudno za naš posao u budućnosti, a to isto vreme se može uložiti u usavršavanje onih znanja, veština i talenata koje već posedujemo.
Što se tiče finansiranja, na državnom fakultetu sam dve godine bila na budžetu ( u drugoj i trećoj godini), a ostale godine i produžavanje apsolventskog staža sam svake godine plaćala. Iskreno, u mom slučaju, dođe na isto jer sam dve godine produžavanja apsolventskog staža platila isto koliko i jednu godinu na privatnom fakultetu. Pritom, i prvu godinu na državnom sam platila isto koliko prvu godinu ovde. Toliko o zabludama što se tiče finansiranja. Nigde ništa nije besplatno, ali ulaganje u obrazovanje je ulaganje u sebe koje vredi i koje se uvek isplati, tvrdim.
To su samo neki od utisaka koje sam želela da podelim sa vama, kao što rekoh, ono što sam uvidela do sada i neko iskustvo četvorogodišnjeg studiranja na državnom fakultetu. Nemam konkretan savet u smislu koji fakultet da upišete, jer svakome odgovara nešto drugo i svako zna šta je ono najbolje za njega, naravno, ali iskreno se nadam da su ovo neke smernice koje vam mogu “skratiti put” do odluke, put koji je kod mene trajao čitavih pet godina. Biće još tekstova u vezi sa ovom temom, a do tada naravno pitajte sve što vas zanima i uživajte u prazničnim danima!
Postoji li privatni fakultet u Srbiji za Srpski jezik i knjizevnost..