Knjiga “Little Women” američke književnice Luize Mej Olkot objavljena je iz dva dela, 1868.i 1869. godine. Inspiraciju za ovaj roman autorka je pronašla u sopstvenom odrastanju. Delo je vremenom steklo ne samo status klasika omladinske književnosti, već i status klasika američke književnosti postavši jedan od simbola američke kulture. Autorka je uspela da od svojih glavnih junakinja, tj. četiri sestre napravi četiri veoma upečatljiva ženska lika sa kojima su se mogle poistovetiti različite socijalne grupe među čitateljkama. “Little Women” poslužile su kao podloga za više igranih filmova, TV serija, mjuzikl i operu.
Luiza je poput jedne od svojih glavnih junakinja, Džo (koja u najnovijoj filmskoj adaptaciji ” predaje prvi rukopis rekavši da je reč o romanu njene prijateljice), piše pod različitim pseudonimima, a pravo ime počinje da koristi tek kada je bila spremna da se sasvim posveti pisanju. Upravo je zahvaljujući delu “Male žene” postala finansijski nezavisna što je uticalo na to da nastavi da se profesionalno bavi pisanjem. Krajem 19.veka, Olkotova postaje najprodavaniji američki romanopisac.
Roman “Male žene” prvi se bavio životom žene čije su odluke i postupci određeni njenim talentima i sklonostima, a ne isključivo stupanjem u brak sa muškarcem koji poseduje određeni status i ugled u društvu, o čemu je pisala novinarka i autorka Ana Kvinlend. Američka feministkinja, novinarka i aktivistkinja Glorija Stajnem izjavila je da joj je ovaj roman pružao utehu i podstrek u teškim trenucima detinjstva. Najbolje prijateljice iz serijala “Napuljski kvartet” Elene Ferante , opsednute su “Malim ženama”.
Radnja romana smeštena je u grad Konkord u državi Masačusets za vreme Američkog građanskog rata. Glavne protagonistkinje, četiri sestre, Meg (Margaret), Džo (Džozefina), Bet (Elizabet) i Emi, prolaze sa svojom majkom kroz teške trenutke oskudice i snalaženja dok je njihov otac na vojničkom frontu, ali i predivne trenutke zajedništva, deljenja i podrške u nastojanju da zadrže hrabrost i samopoštovanje.
Američka pesnikinja, pisac i profesor Sonja Sančez svojevremeno je za New York Times izjavila na koji je način ovaj roman, naročito lik Džo, uticao na njen život i rad: “Identifikovala sam se sa Džo, glavnim likom “Malih žena”, ne samo zato što je bila nezavisna, već i zato što je htela da bude pisac. Živela je u velikoj porodici, ali je uvek bila sama, mislila sam, sa svojim rečima usred svega- baš kao što sam i ja bila sama u maloj porodici sa jednom sestrom. Poznavala sam i delila njen duh, i smejala sam se i osmehivala uvek kada je izgovarala svoje reči nezavisnosti i buntovništva.”
Autorka Dženifer Vajner bila je takođe inspirisana likom Džo Marč ističući da je ona bila sve što je i sama autorka želela da bude kada odraste: “Teško mi je da zamislim bilo koju ženu pisca koja nije sebe videla u Džo Marč. Džo je pametna, tvrdoglava, nespretna i nikada se nije uklapala; voljena sestra i ćerka koja je poznavala sopstveno srce i umela da bude hrabra, ne samo za svoju porodicu već i u ime sopstvenih ambicija.”
Glumica Ema Votson koja u najnovijoj filmskoj adaptaciji ovog američkog klasika tumači ulogu najstarije sestre Meg, ostavljala je primerke romana “Male žene” u Londonu pored statua koje odaju počast ženama: pored statue Agate Kristi, Ejmi Vajnhaus, Meri Sikol, kao i spomenika za sifražetkinje i žene iz Drugog svetskog rata. Kako kaže popularna glumica, ovaj čin deo je globalnog plana da se sakrije 2000 primeraka širom sveta, jer se u svakom romanu nalazi “jedna njena poruka”.
Iako nastalo krajem 19.veka, ovo je delo kome se i danas vraćamo, a ovo su neke od lekcija koje bi trebalo da primenjujemo i na svoj život:
Ženska solidarnost je moguća i (više nego ikad) poželjna
Žena ženi može (i mora) biti prijatelj. U najnovijoj filmskoj adaptaciji dešavaju se i sukobi mišljenja, kao i ozbiljne svađe među sestrama; u trenutku besa, jedna od sestara pronalazi roman na kome je Džo vredno radila i spaljuje ga; ipak, kada joj je bila potrebna pomoć, Džo joj spašava život i zaboravljaju na sve nesuglasice. Čini se da je više nego ikada važno da razumemo, ohrabrimo i podržimo jedna drugo umesto da jedne drugima budemo “kamen spoticanja”. U još uvek pretežno muškom svetu, jedne druge bi trebalo da inspirišemo i motivišemo da svakodnevno budemo sve bolje verzije sebe kako bismo sačuvale slobodu, samopoštovanje i samostalnost.
Imaš pravo da tvoji snovi budu drugačiji od svega “društveno prihvatljivog”
Sasvim je u redu ako poput Džo želiš da radiš na sebi, svom obrazovanju, karijeri i ne razmišljaš o formiranju porodice (bilo trenutno ili inače). “Društveno prihvatljivo” ne mora biti najbolje za tebe jer svaka od nas je posebna. Ti najbolje znaš šta je ono u čemu si najbolja, koje su tvoje snage, a koji strahovi i slabosti, šta je ono što vidiš kao svrhu svog postojanja, šta je ono o čemu sanjaš. I to je nešto o čemu odlučuješ isključivo ti, a nikako okruženje ili društvene norme.
U redu je ako želiš da se posvetiš isključivo porodici
Najstarija sestra Meg u jednom trenutku odlučuje se na brak, što izaziva tugu kod Džo. Međutim, kao što je sasvim u redu da se posvetiš isključivo karijeri ako je to ono što želiš, u redu je i ako je tvoj san da osnuješ divnu porodicu kojoj ćeš posvetiti sve vreme ovog sveta. Naravno, u redu je i ukoliko želiš da balansiraš između porodičnog života i odabrane karijere. U suštini, sve ono što te čini srećnom i zadovoljnom, a samim tim dobrom (ćerkom, prijateljicom, sestrom, suprugom, majkom, devojkom) je sasvim u redu. Nemoj nikada pomisliti da radiš nešto pogrešno ukoliko je tvoj fokus samo porodica. Naravno, sve dok je to isključivo tvoj izbor.
Samostalnost je pre svega u glavi, a ne u društvenim okolnostima
Ma koliko da su okolnosti teške i da nam ne idu na ruku (kao što je često bio slučaj u “Malim ženama”, na primer, kada Džo bezbroj puta biva odbijena jer se njen roman ne završava sa “živeli su srećno do kraja života”, odnosno žena na kraju nije udata, a kako kaže izdavač, “mora ili biti udata ili umreti”) uvek imamo sebe i uvek bi trebalo da verujemo u svoj put. Samostalnost je pre svega naš osećaj, hrabrost i vera da smo spremne da se borimo za sve stvari koje su nam u životu važne. Jer ukoliko verujemo u to, stvaraćemo same prilike i učiniti da tako zaista i bude.
Biti jaka ne znači biti sama
U nekom trenutku Džo ipak bira da svoj, do tada usamljenički život spisateljice oplemeni tako što će u njega uvesti muškarca u kog se zaljubljuje. Činjenica da neretko možemo sve same, nikako ne znači da ne bi trebalo da dozvolimo nikome da nam se približi i uveri nas da ne moramo same. Samostalnost i snaga ne isključuju postojanje emotivnog partnera u našem životu, naprotiv.
Fotografije: littlewomenmovie, Instagram
Tekst je objavljen i na lifestyle portalu Wannabe magazin.
Be the first to comment