Svedostupnost svega je moćan alat, gotovo moćan afrodizijak. Ali, kao i vatra i voda, kao i bilo šta na svetu u čemu se zna ili ne zna mera, tehnika je dobar sluga, a zao gospodar. Posebno kada se, u šizoidnom procesu razvoja savremenog čovečanstva, koristi sve sofisticiranija tehnika da se promoviše sve primitivniji soj ljudi i sve veće i šire, sve opojnije, sve udobnije neznanje.
„Televizija je, prijatelju Danijele, sam Ahtihrist, i kažem vam ja da će biti dovoljne tri ili četiri generacije pa da ljudi više ne znaju sami ni da prdnu i da se čovek vrati u pećinu, u srednjovekovno varvarstvo, i u stanja imbecilnosti koja je već gusenica prevazišla tamo negde oko pleistocena. Ovaj svet neće umreti od atomske bombe, kako kažu novine, umreće od smeha, od banalnosti, praveći šalu od svega, i to lošu šalu.“
Ovako govori jedan od glavnih junaka ultimativnog španskog književnog bestselera, autora Karlosa Ruisa Safona, „Senka vetra“, iz 2001. godine. Reči sa jednakom dozom besa, učenosti i vulgarnosti izgovara izvesni Fermin Romero de Tores, ali njegovo ime je relativno irelevantno, koliko doba kada je pomenuti oštroumni prorok, erudita i brbljivac izgovara: to je 1954. godina, era radija, u kojoj se televizija tek stidljivo pojavljuje u reklamama u najrazvijenijim zemljama. Dakle, bez računara, bez interneta. Šta li bi Fermin rekao za taj cutting-edge demokratski medij, Svetsku mrežu, da je znao za njega? Dobro, Safon je, kao čovek današnjice, definitivno imao na umu i računare i globalnu umreženost, i možemo smatrati da je, govoreći kroz usta svog heroja-buntovnika, imao na umu i logične naslednike omražene svetleće kutije bez koje ne možemo ni dana.
Moram priznati, mene je ovaj pasus, iako spadam u pasionirane ljubitelje televizije i još veće ovisnike o World Wide Webu, veoma bolno pogodio. Žacnuo duboko. Duboko sam promislio, naježen i obogaćen nemirnim žmarcima duž kičme, i navrla su mi brojna poređenja, asocijacije na dela iz umetnosti, na nedela iz ne-umetnosti… Prva stvar koja mi pade na um morala je biti pomama reality-showa, koji su preplavili sve što se preplaviti da. Te je vulgarizovan pojam Velikog brata iz sjajnog romana „1984.“ koji mi je, svojom uvrnutom i jezivo preciznom logikom, promenio život u 17-oj. Sad je to neka budalasta kamera protiv koje nema ni mržnje, ni straha, ni ljubavi, koju Orvel opisuje u knjizi. Samo puki voajerizam, iskazivanje najpromašenijih intimnih delova duha da bi se pridobio auditorijum i otišlo kući s vrećom novca. Te je, posle toga, još jedna knjiga starog, dobrog Džordža, doživela rivajvl kao reality-show. Farma, bez onog „životinjska“. Poznate ličnosti, žene na štiklama i nalakiranim noktima i gradski muškarci dovode se u neprijatne situacije pred kamerama, da bi auditorijum zaključio da je sve to veoma smešno i da su oni veoma neprilagođeni. Što je, naravno, veoma zabavno i mnogo je bolje, jasno, utrošiti 2 sata svog slobodnog vremena na Velikog Brata nego pogledati History Channel ili pročitati knjigu. VIP? Pitanje je da li je bilo ko na bilo kom mestu zaslužio „orden“ u vidu titule Very Important Person u ovakvom šouu, ali hajde da ostavimo to na stranu. Poenta je da se ozbiljne dnevne novine i sedmični tabloidi veoma ozbiljno bave najnovijim događajima „iz Kuće“, „sa Farme“ i sličnih mesta. Što mi ubrzava disanje i čini ga nervozno plitkim. Setio sam se šta sam pre nekoliko godina rekao o tome, a sada ću samog sebe citirati i zatvoriti tematiku televizijskog realiteta.
„Evo i mog najgoreg straha. Sve će biti “na izvol’te”, na “pogledaj me slobodno dok živim svoj život”. Neće biti intimnosti i privatnosti. Kao da nije dovoljno što nas svako može pronaći putem mobilnog telefona i kad to ne želimo… Svi ćemo biti voajeri i junaci peepshowa, zavisno od toga ko plaća, a ko se skida. Emisije tipa “reality show” su toliko preplavile svet, da je to prosto neverovatno. Od veoma simpatičnih početaka kod nas (“Leteći start”), krenulo se u sve intimnije i intimnije… Nemci obožavaju da gledaju kako se neko tušira i kupa, Amerikanci kako neko vodi ljubav pred kamerama, Srbi kako se neko priprema za svadbu tokom 48 sati. Neko postaje šegrt Donalda Trampa, neko čuva stoku na selu, neko preživljava u džungli, neko jednostavno izvodi gluposti da ga ljudi ne bi “izbacili SMS glasanjem” iz šoua. Kućni porno snimci su toliko česti da sada već postaje pitanje opšte kulture imati takav jedan video zapis. Kao kada slikate decu kad prohodaju ili kao kada se slikate za maturski pano, tako se slikate i u krevetu sa svojom dragom/dragim… Najnormalnije. Otkriću vam jednu tajnu za kraj. I mene su vrbovali da učestvujem u jednom takvom šouu, sedmonedeljnom, u Minhenu. Na ulici. Rekli su da sam izabran jer im odgovaram likom. Da ću biti popularan u Nemačkoj i zaraditi novaca i novaca. Rekao sam im samo ovo: “Ni za kakve pare neće mene neka baba u Nemačkoj gledati dok se tuširam i glasati za mene i druge, da li smo “sexy” ili nismo.” Nisam dao svoj doprinos opštem ludilu. Što kažu misice, hteo sam da “napravim razliku”. To make the difference. Malu razliku u opštem ludilu.“
Dobro, de. To je posledica, i popularno je bacati kamenje na ovu novu opštenarodnu zabavu. Postoji i uzrok. Šta inspiriše ljude koji imaju moć da se obrate auditorijumu na ovakav način, ne prosvećujući ih, već zaglupljujući ih? Kako je moguće da je do pre svega nekoliko decenija osnovna ideja svih medija i državnih politika bila podići nivo obrazovanja i ukusa masa, dok sada kao da je cilj da se sve to svesno snizi? Od ere Prosvetiteljstva, ideal je bio da se puk obrazuje, da napreduje. I Luter je preveo Bibliju na nemački da bi se detronizavala vladajuća kasta sveštenika koja je jedina ekskluzivno tumačila Sveto Pismo. Školovanje se samo produžavalo. Jer se tumačilo da se obrazovanijoj klasi može prodati više. Glupaku treba malo. U eri mog dede, rođenog 1912. godine, 4 godine škole je bilo sasvim pristojna naobrazba. 8 godina je bila „mala matura“ i tu se već moglo naći pristojno zaposlenje. Da ne pričamo o gimnazijama ili fakultetima: čekali su se bečki studenti šumarstva ili elektrotehnike da se vrate u Srbiju ili Jugoslaviju, svejedno, da bi postali ministri ili načelnici ogromnih gazdinstava. Njih navodim kao primer. A kao primer, da kažem i da je moj blaženopočivši predak, deda, kada je odlazio do grada u kafanu ili u puku šetnju korzoom, ili u opštinu kod pisara, oblačio košulju, odelo, kravatu i stavljao na glavu šešir. Iako je bio zanatlija. Smatrao je da se među ljude ide najlepše moguće odeven. Kao što su to činili i paori iz okolnih sela, koji su odela oblačili samo za svadbe i sahrane, inače. A danas, gledam stotine mladih ljudi u centrima gradova obučene u istu „uniformu“: patike, trenerica, duks i kožna jakna. Kombinacija iz 90-ih još uvek caruje, u svom šljaštećem primitivizmu. Video sam u opštini čoveka od 60 godina običenog od glave do pete u sjajnu crvenu trenericu, a krenuo je da vadi neka dokumenta. Kao da je krenuo na trčanje ili se vraća iz teretane. Što se po valjuškastoj i zaobljenoj fizionomiji definitivno isključuje u prvoj sekundi. Dakle, šta je ovde problematično? Nije to što je ovde Balkan. Bio je i u vreme moga dede. Nije ni to što su protutnjali ratovi. Bilo ih je i tada, uz još više siromaštva.
Reč je, zapravo, o tome što se danas, uz to što se primitivizam, banalnost, loše šale i vulgarnost serviraju i promovišu u medijima, to radi na jedan naročito pogibeljan način: to se predstavlja kao da je kul. To je jako dobro, poželjno, muževno, ženstveno (zavisnosti kom polu pripadate), seksualno; njih, sirove, surove, treba imitirati, treba odbaciti sofisticiranost, obrazovanje, odevanje. To je nekul. To je gotovo gej. A gej je Sotona lično. Treba se diviti opasnim momcima, primitivnima. Sirovim devojkama, konsekventno. Ali, iako ovaj „stil“ nekako automatski podeća na 90-e i zloglasno vreme kada su pametniji popuštali, a glupost gromoglasno odjekivala, to je trend stariji i od najnovbijih ratova i od turbo-folka. U SAD je postojao jedan trend, i još uvek postoji, koji je poprilično razorio strukturu samog društva u poslednjih 20-ak godina. Prvo je zahvatio crnu omladinu, koja je počela da se identifikuje sa reperima koji su pripadali društvenim marginama i veličali život dilera droge. Gangsta rap je osvojio srca i duše mladih Afroamerikanaca, i više se nije smelo ući ni u kvart, ni u školu gde raspasani klinci sa preširokim pantalonama, kapama na glavama i perjanim jaknama (čak i u vreme leta) šetaju širokim koracima i gledaju pretećim pogledima. Nisu ih prepoznavali ni njihovi roditelji, oni Afroamerikanci koji su oblačili bele košulje i odela i išli metroom na slabo plaćeni posao i slušali džez. A onda su krenuli za njima i beli, Kavkasci. Bend Offspring je spevao ironičnu pesmu o momku, belcu koji se ponaša kao crnac. On očajnički želi da ga vide kao crnca, makar po stajlingu i rečniku. Pomalo smotani dobrica koji želi da bude opak. Kažu da su, preplašeni tim trendom, i želeći da pokrenu inverzni proces, krugovi belih političara u SAD u prvi plan izbacili seriju belih hard-muzičara poput Nirvane, Pearl Jama ili Guns’n’Roses. Nikada nije bilo potvrde, ali zvuči mi kredibilno, kao vrsta društvenog inženjeringa.
Da se vratim na trend primitivizacije i divljenja prostoti. Kao šlag na tortu, na kraju, neumitno, pojavili su se i oni intelektualci koji su počeli da se dive tom autohtonom trendu novootkrivenog Svetog primitivizma, njegovi apologeti. Milan Kundera je u svom briljantnom delu „Besmrtnost“ opisao jednog svog prijatelja, koji je konstantno ignorante, primitivce i sličnu bratiju nazivao „novim snagama“ društva i modernim elementima kojima se treba diviti. Jednostavno, kul osobama. Ta osobina je Kunderinom prijatelju donela oreol „apsolutno modernog“. Kunderu je mučila ta „apsolutna modernost“, jer je znao da nešto duboko nije u redu sa ljudima koji se dive prostoti. I onda mu je sinulo: na kraju knjige, otkriva šta znači biti „apsolutno moderan“: to je biti prijatelj svojih sopstvenih grobara. Drugim rečima, braniti one, koji bi, kada dođu na vlast, tebe samog uništili. Oterali u grob.
Upravo je takav svet, u kome se pametniji povlače, neznalice agresivno hrle napred, a „komandanti parade“ odustaju od složenih sadržaja i podilaze ukusu svetine, snižavajući kriterijume svega i forsirajući banalnost, prikazan u distopičnom, apokaliptičnom svetu budućnosti, komediji pod imenom „Idiokratija“ („Idiocracy“, SAD, 2005.). Radnja filma se dešava 2505. godine, i svet je, korak po korak, nastavio sadašnje kretanje: u želji za profitom, kvalitet medijskih i obrazovnih sadržaja je konstantno snižavan, neprimetno, korporacije su jačale na uštrb državne organizacije, preuzimajući i obrazovanje. Pet vekova kasnije, svet liči na noćnu moru gluposti i primitivizma. U noj se, glavni junak, „najprosečniji čovek 2005. godine, sa IQ 100“, zamrznut i poslat 5 vekova u budućnost, pretvara u nepatvorenog genija i džentlmena među mnoštvom poluretardiranih osoba. Film nije smešan, iako stalno mami smeh. Smešan je koliko i Trainspotting ili Lepa sela lepo gore. Pogađate. Film je jezivo bolan. To jeste naša budućnost, u koju ćemo uploviti nasmejani, pod anestezijom banalnosti i kiča.
U sve to, uklapa se i analiza filmova protekle decenije. Ma koliko voleo računare i specijalne efekte, primetno mi je da su priče i potke iza filmova sve „tanje i tanje“. Izabere se jedan bezbolni scenario, linearan i jednodimenzionalan, a onda programeri i dizajneri uključe moćne računare sa velikim ekranima i gigantskim hard-diskovima. Efekti se gomilaju, a filmovi su sve gori. Koršićenje efekata kao da je opilo scenariste u Holivudu. Drago mi je da je novi Holms snimljen uz pomoć efekata, i da se mogu ekranizovati bajke, koje su u mom detinjstvu bile nespretne i naivne na platnu. Ali, želim da vidim dobar scenario, bolne zaključke, da me nešto protrese. Kao u 90-im. Kad ću videti ponovo neku novu, savremenu „Američku lepotu“, „Talentovanog gospodina Riplija“ ili „Lepe devojke“, da me „istresu iz pantalona“ i da ne mogu da spavam? Lep je 3D, lep je „Avatar“, ali, ruku na srce, želim manje efekata, a komlikovaniju i emotivniju priču. Kao što želim devojku sa manje silikona i šminke, a više lepih rečenica. Ova situacija počinje da guši. Neprijatno je.
Srećom, naziru se na obzorju u tragovi nade. Evo, recimo, malih kinematografija. Nemačke, izraelske. Eto autorskih reditelja. Eto kontrakulture koja se, čak i unutar Velikog Holivuda, bori da sve ne ode u banalnu šalu, šarenilo efekata. Da, mislim na ovogodišnjeg „Oskara“ i Ketrin Bigelou. Njen „mali“ film o ljudskim sudbinama dobio je više statuica od najlukrativnijeg filma u istoriji. Koji, istina Bog, ima malo tanku pričicu. I to je dobro. Veoma dobro.
Rekao sam, u šali, nedavno, da postoji jedna legenda po kojoj je postojao i jedan svet bez mobilnog telefona, interneta i Facebooka. I začudo, u tom svetu, iako izgleda nemoguć i neudoban, ljudi su takođe normalno živeli i bili srećni. Naravno da jesu. Naravno da jesmo. Ali, nema potrebe da se nasilno vraćamo u to doba i da šaljemo narudžbe teleksom, kucamo tekstove poput ovog na pisaćim mašinama, šaljemo ih u kovertima i ostavljamo beskonačne poruke uspavanim sekretaricama i roditeljima. Svedostupnost svega je moćan alat, gotovo moćan afrodizijak. Ali, kao i vatra i voda, kao i bilo šta na svetu u čemu se zna ili ne zna mera, tehnika i zabava je dobar sluga, a zao gospodar. A posebno kada se, u šizoidnom procesu razvoja savremenog čovečanstva, koristi sve sofisticiranija tehnika da se promoviše sve primitivniji soj ljudi i sve veće i šire, sve opojnije i sve udobnije neznanje.
Žikica Milošević
*Tekst je inicijalno objavljen u magazinu Intelligent Life 2010.godine.
Be the first to comment