Da li ste (bezbroj puta) uhvatile sebe u razmišljanju o greškama, propuštenim prilikama, zabludama koje ste imale o drugima, a za koje krivite sebe, završenim ljubavima prijateljstvima (za koje opet, krivite sebe), svemu onome u čemu “niste uspele”? Verovatno mnogo više nego što razmišljate o svemu dobrom što ste učinile i što vam je učinjeno, a na čemu ste zahvalne. Ne znam zašto je to tako jer sam i sama bezbroj puta upala u tu zamku, ali definitivno znam da je prvi korak ka prihvatanju sebe, a samim tim i istinskoj ljubavi prema sebi, da se oslobodimo od osuđivanja. I sebe i drugih. Zašto je ovo važno? Pre svega, onaj ko nije umeo da oprosti sebi i drugima neprekidno živi u prošlosti bez ikakve mogućnosti za promene i lični rast, jer uvek kada bi krenuo dalje, “saplete se” o ono iskustvo koje još uvek, na neki način, nije prevazišao. Nekako smo uglavnom naučene da je važno da budemo odgovorne, vredne, da preispitujemo svoje vrednosti…
Međutim, nisu nas naučili da krivljenje sebe nije isto što i prihvatanje odgovornosti za svoje postupke. Da, vrlo je moguće da smo u nekom trenutku života napravile pogrešan izbor. Svojom odlukom- dakle, izbor. Jer izbor uvek postoji i samo je na nama. U tom trenutku, kakav god on bio, smatrale smo ga ispravnim, a možda iz te perspektive, nismo ni videle bolji. Svakako smo odgovorne za to. Ali, to što smo odgovorne, ne znači da smo glupe, bezvredne, nedovoljno dobre u bilo čemu.
Nije važno šta ste radile, već šta ćete sa tim (kasnije, bilo kada) uraditi. Koliko god se trudile da uvek damo najbolje od sebe, da pravimo što manje grešaka, da ne radimo protiv sebe i svojih principa, svakako će se desiti da ne uradimo (uvek) najbolje stvari, tj. da nekada pogrešimo. Dobra vest: vaše greške, vaša prošlost, vaši “neuspesi” i “padovi”, vaše tuge, nisu ono što vas definiše. Nisu ono što definiše bilo koga. Definiše vas ono što ste iz tih iskustava naučile i ono što ćete ubuduće sa tim iskustvom uraditi. Nikada nemojte pokušavati da menjate sebe neprestanim krivljenjem sebe. Menjajte sebe ( i svet oko sebe) razumevanjem sebe i drugih i radom na sebi, a male greške i neuspesi, tj. lekcije su samo mali putokaz do vas samih. Do onoga ko zaista jeste.
Svako ima svoje razloge zbog čega postupa na ovaj ili onaj način. Pročitala sam u jednoj kolumni: “Život je genijalan za one koji su spremni da uče i pakao za one koji misle da sve znaju.” Dakle, to što još uvek imamo šta da naučimo (a o tome nam upravo govore naše greške) znači da još uvek u nama ima i dečje radoznalosti i onog entuzijastičnog pristupa životu, koji nije samo prihvatanje činjenica, već mogućnost da se iznenadimo, obradujemo, pa nekada i razočaramo, ali zahvaljujući tome steknemo neke nove uvide. Greške su tu da nas nauče i nikada nije prekasno da iz njih izvučemo ono najbolje za sebe.
Kada prestanete da osuđujete sebe zbog svojih (pogrešnih) izbora, obično prestanete da osuđujete druge. Jer, sve ono što vidimo u drugima, zaista je samo naše ogledalo. Prestaćete da osuđujete u trenutku kada počnete da razumevate. Pre svega, sebe. To nije jednostavno jer znamo da su naše trenutne životne okolnosti posledica izbora koje smo do sada donosile. Ipak, opet, dobra vest: svoj život možemo svakog dana, svakog minuta i sekunde da menjamo. Ali, samo sa svešću o tome da su nam sve greške bile neophodne kako bismo prikupile znanja koja su nam potrebna za nastavak puta i sa uverenjem da nas najbolja iskustva tek očekuju.
Be the first to comment