Moram vam na samom početku priznati da me ovoj predstavi odvela pre svega, ljubav prema Madlenianumu, ljubav prema književnosti i iskreno divljenje prema liku i delu Tamare Aleksić, koja je jedna od meni omiljenih glumica mlađe generacije. I zaista, nisam pogrešila.
Komad je nastao po istoimenom romanu Emila Zole i to je samo jedno od brojnih dela iz njegovog opusa kojim ovaj francuski romanopisac verno oslikava francusko društvo sredinom 19.veka.Raskošna priča u centar dešavanja stavlja prelepu mladu devojku, Nanu, koja iz najnižih slojeva društva dospeva u pozorište “Varijete” u Parizu gde igrajući Veneru u predstavi “Plava Venera” postaje miljenica publike, ali i predmet opsesije brojnih muškaraca. Svi se bave samo njenom lepotom i žele da je imaju makar na trenutak. “Lepa koža”, govore i muškarci i žene kao prvu asocijaciju na Nanu. Niko se i ne bavi njenim talentom. Zapravo, niko se ne bavi bilo čijim talentom. Jedino što ljude oko Nane interesuje jesu profit i lični interes.
Nana, pokušavajući da postane slobodna i dobije sve ono što nikada nije imala, prepušta se potpuno pogrešnom načinu da to i ostvari. Međutim, ovde nije reč samo o njoj : vrlo je očigledno da je čitavo društvo zatrovano prostitucijom. Prostitucija je u njenom slučaju, prodavanje tela, a u slučaju svih ostalih aktera priče vrlo često prodavanje dostojanstva, časti, identiteta, duše. Sve se posmatra kao roba, sve je moguće “kupiti”. Pred kraj predstave, kada Nana zahteva od grofa da joj obezbedi glavnu ulogu u “Maloj vojvotkinji”, vidimo da je svakog čoveka u tom društvu moguće potkupiti- i direktora pozorišta, i glumce, i pisca tog komada. Odjednom, svi govore da je Nana maestralna glumica. Nana je, zapravo, kao i svi ostali likovi, u potrazi za sobom i svojim mestom u svetu koji ne voli one koji koji pružaju otpor onome što ima moć da gospodari njihovim životima.
Fotografija: D. Filipović
KRIK ZA SLOBODOM, DOSTOJANSTVOM I (SAMO)POŠTOVANJEM
Tokom trajanja čitavog komada negde u vazduhu oseća se Nanin krik za slobodom, vraćanjem dostojanstva i poštovanjem, o čemu pred sam kraj ona otvoreno na pozornici i govori obraćajući se svima nama. Ljudi oko nje nalaze opravdanja za svoje postupke i ne udubljuju se previše u to da pronađu odgovore o bilo kakvom smislu. Nana je samohrana majka sina, a njena tetka (koju u predstavi tumači Rada Đuričin) ne samo da opravdava njen način života, već je i usmerava ka tome i vraća na taj put uvek kada bi ona pokušala da živi drugačije, da živi slobodno, rečenicom “Sve je dozvoljeno kad je čovek dobra majka”.
Takođe, kada misli da je pronašla nekoga ko će je istinski voleti ne tražeći od nje ništa zauzvrat, ispostavlja se da je to čovek koji joj zamera čak i sitnice, recimo način na koji jede, govoreći da ga nervira što “mljacka”, a čak je i fizički zlostavlja. Nana doživljava neki vid ličnog poraza ne onda kada shvati da je ismejana od licemernog društva, već u trenutku kada shvata da je potraga za istinskom ljubavlju i poštovanjem možda uzaludna u ovom svetu.
“JA SAM MUVA KOJA JE DOLETELA SA ĐUBRETA U PREDGRAĐU, A VI?!??”
Na izvestan način, najpotresniji i najznačajniji momenat je kada se Nana obraća sebi, društvu, publici poslednjom replikom gde navodi svakoga od nas da se preispitamo da li smo uistinu “bezgrešni”, nepotkupljivi, da li smo u svakom postupku i svakom stavu zaista mi ili nama vlada neko drugi/nešto drugo. Koliko smo slobodni, a koliko zapravo robujemo normama, društvu, robi, etiketama? Prepušta nam da damo iskren odgovor sebi samima, makar u sebi. Takođe, navodi da uvidimo da je zapravo za pojave u društvu ipak odgovorno čitavo društvo, a ne pojedinac. Nana je u ovom slučaju pojedinac koji, uprkos pokušajima da se prilagodi, na kraju ne uspeva da pronađe svoje mesto u svetu laži i licemerja.
Nana između redova postavlja i pitanje da li je mogućnost manipulacije, tj. upravljanja tuđim životima koju pojedini pripadnici visokog društva poseduju, zaista moć?? ” A samo sam želela da budem slobodna”, govori i odlazi zauvek ostavljajući za sobom mogućnost da svi mi, kao pojedinci ali pripadnici društva u kome živimo razmislimo kako bismo mogli da ga menjamo. Priča o francuskom društvu u vreme Drugog carstva, koja je zapravo istovremeno i priča o našem savremenom društvu, ostavlja beskrajan prostor za razmišljanje i podsticaj da se, umesto da pokušavamo da se prilagodimo, usudimo da promenimo.
Be the first to comment