Bez obzira na to što će neki reći “šta si čekala do sad”, “sama si to tražila”, “treba da te bude sramota”, “želiš popularnost”, ispričajte svoju priču. Onda kada to želite, onda kada imate snage, onda kada osetite da je trenutak. Ne samo zbog sebe, već zbog svih. To je poruka koju smo zapravo dobili od Milene.
Nikada nije dovoljno priče o zlostavljanju, bilo verbalnom, fizičkom, psihičkom ili seksualnom i bilo to nasilje nad ženama ili muškarcima. Iritiraju me komentari na društvenim mrežama o tome kako smo se mi usudili da donosimo presudu. Mislim da ipak nije reč o tome. Ovde ne govorim o drugoj strani. Govorim o mladim ženama koje su istinski HRABRE i koje veruju da mogu da menjaju svet. A borba za to počinje od svakog od nas pojedinačno.
Naravno da nasilje nema veze ni sa polom ni sa godinama, ni sa statusom u društvu ni obrazovanjem, ali kada govorimo o sedamnaestogodišnjoj devojčici, moramo imati na umu da govorimo o DEVOJČICI. Bila sam i sama sedamnaestogodišnja devojčica, i to ne tako davno. Pre deset godina. Mlad čovek u problemu je plodno tle za zlostavljanje i manipulaciju svake moguće vrste. Ovo govorim isključivo iz svog ugla i ličnog iskustva. Dakle, niko ne mora biti saglasan sa tim.
Pisala sam pre dve godine za portal “Ženske tajne” o svom iskustvu toksične veze, naravno bez detalja. Ne zato što sam brinula o komentarima ili zbog sramote, već zbog potrebe da ostanem dobro i ne otvaram stare rane. Ne možete ni zamisliti koliko je snage potrebno da svetu otkrijete i mnogo “bezazlenije” stvari od seksualnog zlostavljanja.
Kada sam ja imala sedamnaest godina, završila sam drugu godinu gimnazije, išla sam na glumu u dramski studio Zorice Simović u svom gradu, pisala poeziju i prozu, maštala o tome da upišem književnost ili dramaturgiju. Nažalost, nisam bila previše bliska sa mnogo vršnjaka. Imala sam zaista mali krug prijatelja. Imala sam i nedavno razvedene roditelje. Deda, za kog sam osim za baku, bila veoma vezana, umro je iste godine kada su se roditelji rastali. Spas od svih problema tražila sam u pisanju i umetnosti. Slično kao i danas, samo što tada nisam mogla da podnesem usamljenost. A bila sam usamljenija nego ikada. Doslovno je jedna lepa reč bila dovoljna da se osećam bolje.
Godinu dana (dakle, između 16. i 17. godine), dopisivala sam se sa jednim znatno starijim muškarcem, sa kojim sam kasnije ušla u emotivnu vezu. U početku, nisam želela da ga lično upoznam zbog razlike u godinama, a dopisivanje i razgovori su mi prijali jer je bio neko sa kim sam mogla da podelim sve svoje probleme, tuge, muke i dileme koje svaki mlad čovek ima. Ipak, nakon godinu dana, nekoliko dana pred svoj 17-ti rođendan, odlučila sam da se upoznamo lično i pozvala ga da dođe na predstavu koju smo organizovali u okviru dramskog studija. Neverovatno je koliko sam istovremeno bila oprezna, jer nisam želela da se susretnem nasamo sa njim, već sam ga namerno pozvala na predstavu na koju je došla i moja mama, kako bismo nakon toga zajedno otišli na kafu i pričali, i na neki način, glupa, jer sam verovala da je reč o nekome ko će mi pre svega biti iskren prijatelj i zaista pomoći da se izborim sa svim borbama koje su se u meni vodile u tom periodu.
Upoznali smo se, sve je delovalo nekako “normalno”, štaviše veoma lepo. Naravno, znala sam da mama, iako ga je upoznala, nikada ne bi dozvolila da budem u vezi sa njim. Zato sam sakrila od nje da smo se već pet dana nakon upoznavanja, na moj rođendan, ponovo sreli. To je takođe bio divan susret i trenutak kada mi se desio prvi poljubac. Nekoliko dana nakon toga, trebalo je da odem kod njega. Inače, bio je razveden i živeo sa majkom i svojom ćerkom. Činjenica da je ćerka nakon razvoda ostala kod njega, a i to da smo uspostavile jako dobar odnos, nekako me je umirivala i uveravala u to da se radi o dobrom čoveku. Osim toga, on zaista jeste bio neko ko je bio za mene tu u svakom trenutku. Kako se ono kaže, u pola noći. Doslovno. Iz različitih razloga, imala sam sve manje kontakta sa svojim ocem. Smrt dede takođe je uticala na to da razmišljam o tome kako će moja usamljenost možda trajati i čitavog života. Plašila sam se, potpuno iracionalno, da ću u nekom trenutku ostati potpuno sama. On me je oslobodio tog straha i uveravao da sam vredna ljubavi. Tada, kada sam otišla prvi put kod njega, a i kasnije, u nekoliko navrata, zaista se divno ponašao prema meni. Verovala sam mu potpuno. Zaista sam mu verovala onoliko koliko verujem i svojoj majci.
Ipak, kako je vreme prolazilo, sve više je vršio pritisak na mene da što pre imamo seksualni odnos. Čak mi je suptilno davao doznanja da je spreman i da me ostavi ukoliko se što pre ne odlučim na takav korak. Naravno, kako nisam imala iskustva, pomisao na to izazivala je strah i brigu. Pretpostavljam da je kod većine vršnjakinja bilo tako. Možda mi je zato danas toliko čudno da se govori o tome kako je neko ko ima 17, “odrastao čovek”. Uh, kakva je to zabluda! Posle šest meseci veze, desio se i taj famozni moj “prvi put”. Da se razumemo, ništa nije bilo nasilno. Ali, bilo je pod pritiskom. Bilo je čisto da se “čekira” prvi put. Međutim, iz sadašnje perspektive bilo je prerano, bilo je pogrešno i budući da nikada nisam nikom pričala o tome, bilo je traumatično. Najviše iz razloga što je psihičko maltretiranje počelo odmah nakon toga. Doslovno odmah, jer neposredno nakon što se taj čin dogodio, govorio mi je kako ne veruje da je on prvi (ovo sve pišem dosta “ublaženo”, bile su korišćene prilično oštre reči koje ne bih da ponavljam), kako je užasno što je prošlo šest meseci dok se to nije desilo. A i nakon toga, kada se veza nastavila, sve vreme mi je prebacivao što smo “čekali” da se to dogodi. I naravno da to nije sve.
Otkrivala sam da me laže, vara i ostajala verujući da ću, ako odem, ostati sama. Verujem da nekima smešno zvuči, ali zaista je bilo tako. Osim toga, preispitivala sam se vrlo često misleći da sam kriva. Imao je uvid u sve u mom životu. Sa kim se družim, gde sam i šta radim u svakom trenutku. Imao je šifre mojih društvenih mreža i stalno sve proveravao. Imali smo velike svađe maltene svakog drugog, trećeg dana. Ipak, ostajala sam verujući da je bolje čak i tako nego da ostanem sama. Postajalo je sve teže ostati u tom odnosu. Manipulacija je trajala sve vreme. Inače, veza je trajala šest godina. Dakle, tek u 23. godini sam donekle osvestila šta se zapravo dešavalo.
Psihičko maltretiranje je u jednom trenutku prešlo u fizičko. Naime, u jednoj od brojnih ljubomornih scena koje mi je priređivao, pokušavajući da mi uzme telefon iz ruke ( to je inače bio prvi put da sam se pobunila i nisam želela da ga poslušam i dam mu telefon na “kontrolu”) stegao mi je vrat sve dok nisam gotovo ostala bez vazduha i predala mu telefon. Naravno, u tom trenutku sam znala da ću taj odnos okončati. Bilo je manipulacije i kada sam odlučila da raskinem. U stilu “ubiću se ako me ostaviš”, “ubiću te ako me ostaviš”, “napraviću ti pakao od života”, “uradiću ti ovo ili ono” i slično. Da li sam imala strah? Apsolutno, da. Ipak, bila sam odlučna. Ali napominjem, ne sa 17. nego tek sa 23. godine.
Bilo je ukratko i odmah želim da napomenem da se sve ovo nikako ne može porediti sa seksualnim uznemiravanjem i silovanjem. Ovim samo pokušavam da objasnim da nekada treba deset godina da se kaže samo ovo što sam ja sada napisala (bez brojnih detalja, jer i dalje mi je veoma teško da zalazim u detalje i prisećam se), a kamoli da se obelodane veće traume. A da ne napominjem i to da neki ovo neće smatrati nikakvim maltretiranjem, nažalost. Mislim da treba osvestiti šta sve maltretiranje JESTE. Pre svega, kako bismo to objasnili svojoj deci.
Pre nego što napišete “zašto je ćutala do sad”, razmislite o čemu sve vi ćutite. Razmislite o čemu sve možda vaša majka, sestra, otac, brat ili vaše dete ćuti. I zašto je to tako. Da bi neko o nečemu pričao, mora prevazići traumu pre svega i procesuirati sve to i u duši i u glavi. To se najčešće postiže psihoterapijom, vrlo je teško prevazići sam. Da bi neko o nečemu pričao, mora znati da će dobiti podršku makar jedne osobe, a ne osudu svih ljudi.
Milenina veličina je u tome što je njena želja da se njeno iskustvo ne dogodi više ni jednoj devojčici bila jača od straha od društvene osude. Zahvaljujući njoj i ostalim devojakama postoji nada da će naša deca živeti u boljem društvu.
Be the first to comment