Najpoznatija, nagrađivana savremena francuska autorka, Kamij Lorans, bila je gošća Beograda povodom objavljivanja romana “Filip” ( u izdanju IK “Vaganar” a aprilu prošle godine, što je inače jedini prevod ovog romana na neki strani jezik) i “Žensko” (u izdanju “Akademske knjige” , takođe prošle godine). U utorak, 16. maja, u Francuskom institutu, svi koje je njena pisana reč dodirnula, ohrabrila ili utešila, bili su u prilici da autorki postave pitanje, dobiju potpis knjiga, ali pre svega prisustvuju svojevrsnoj odi empatiji, ljubavi i ravnopravnijem društvu, u danima kada se, barem u našoj zemlji, čini da svega toga nema.
Pored autorke, o romanima “Filip” i “Žensko” govorili su i Vladislava Gordić Petković, profesorka Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu i Nikola Bjelić, profesor Filozofskog fakulteta u Nišu, koji je preveo roman “Filip”.
Ovo svakako nije bila klasična promocija romana, već pre svega jedan ljudski razgovor o tome šta znači biti “žensko” danas, a šta je značilo u prethodnim decenijama, koliko je danas moguće biti slobodno i svoje ljudsko biće, bez obzira na rodni identitet, ali i o tome koliko su ljubav i empatija, svojstvene kao osnovne teme onim delima koja nazivamo “ženskim pismom”, zapravo značajna društvena i politička pitanja za svakoga od nas.
“Filip” je roman o autorkinom sinu koji je, zbog nemarnosti i greške lekara, preminuo dva sata nakon rođenja. Kamij je, prema sopstvenim rečima, tokom boravka u bolnici, na papirićima zapisivala beleške o svojim osećanjima, isprva ne nameravajući da “Filip” postane književno delo. Prekretnica u životu autorke, bila je svakako i prekretnica u njenom stvaranju, trenutak kada se ona okreće autobiografskoj fikciji. Kroz četiri poglavlja ovog dela: “Patiti”, “Shvatiti”, “Živeti” i “Pisati”, autorka nas suptilno uvlači u svoj svet, ali kako je sama istakla na promociji (i kako se ispostavilo kada je reč o čitaocima), taj “njen svet”, deo je sveta svakoga od nas, to lično vrlo lako postaje kolektivno jer su ovakva dela mnogo više od književnosti, ona su za sve nas, lek za dušu, utočište i način da se sačuvamo od malodušnosti i osećaja bezizlaznosti.
Iz poglavlja “Pisati”:
„Lekar i pisac se bave istim: čitaju znakove. Bilo da ove znakove emituje telo ili svet , uvek se radi o njihovom dešifrovanju i tumačenju. Za lečenje, kao i za pisanje, potrebno je imati oštro oko, osetljivost na najsuptilnije znakove i veliku sposobnost za njihovo promišljanje. Pisac ima jednu prednost: on ima vremena. A lekar, uz sve to, mora da bude i brz. Nikad nisam shvatila zašto se na početku univerzitetskih studija budući lekari biraju polažući prijemni ispit iz matematike. Trebalo bi im tražiti da objasne neki Prustov tekst: jezik ljudi i sveta biće im korisniji od jezika brojki, osim kada budu računali dobit, ali se pretpostavlja da to nije osnova nekog poziva. Medicina je, na kraju krajeva, humanistička nauka: prijemni test iz književnosti, psihologije ili čak, kao nekada, iz prevoda s grčkog omogućio bi da se u isti mah odbace štreberi i sirovine, što bi već bilo mnogo. Sve se može naučiti iz stručnih priručnika, a da se ipak ništa ne zna; medicina je, kao i pisanje, pre svega nauka o Drugom; treba naučiti da se čita i voli svoje Lice.”
Roman “Žensko”, u izdanju Akademske knjige, takođe je autobiografska fikcija, gde Kamij Lorans u tri poglavlja, govori o tri žene (zapravo, o tri različite generacije): sebi, svojoj majci, i naposletku, svojoj kćerki, prikazujući razlike u vremenu njihovih odrastanja i života, a istovremeno sve ono što je ipak ostalo nepromenjeno i što značajno otežava život, samo zbog činjenice da nas rodni identitet definiše kao ženska bića. Zaključak je, svakako, da je roditi se kao “žensko” imalo svoje izazove kako pre nešto više od pola veka kada je bilo nemoguće zaposliti se bez odobrenja supruga, tako i decenijama kasnije, pa i danas, iako se navodno može govoriti o različitim vrstama slobode, negde prećutno ne smeš biti i postati ono što porodica, okruženje, sistem i društvo ne odobravaju. Roman “Žensko” daje nam ujedno i neke dodatne informacije o onome što smo saznali u delu “Filip”, a u njemu, Filip je simbolično imenovan kao Tristan.
“Žensko je”. Počinje jednom rečju, kao svetlost ili tama. Tvoje rođenje liči na stvaranje sveta, i bi nebo i bi zemlja, jedna reč deli prostor na dva dela, probija put kroz masu, razdvaja vreme. Nije je Bog izgovorio, naravno, što ti je odmah poznato, nego Katrin Bernar, babica u klinici “Sveta Agata” kada je časovnik na zidu pokazao pet sati i petnaest minuta. Saopštenje da si žensko nije ona pripremila, ništa nije želela, niti je o čemu odlučivala i utoliko je manje imala svoje mišljenje po ovom pitanju šta je, ona je časna sestra, ali rezultat je isti: kada to izgovori donoseći te na svet, ona te imenuje, pod svojom besprekorno belom kapicom devičanska Božija supruga izriče ti presudu, rodiš se tako što te ona imenuje. Rodiš se iz jedne reči kao iz ruže, procvetaš u jeziku. Ti još nisi ništa, jedva da si subjekt, mučiš se da počneš da postojiš; još ne možeš reći “ja sam”, niko ne kaže “ona je”, čak ni u prošlom vremenu, “bi žensko”, čak ni u neodređenom obliku, “i bi jedno žensko”, ne kaže se tako. Nisi ti, uostalom, nešto neodređeno, o ne, nisi rođena neodređena, tu je već jedno a, znaš, a koje se, istina, ne vidi mnogo, ali mnogo govori. Gramatički si, naprotiv, vrlo određena. Činjenice govore umesto tebe. Rođena kao žensko. To je tako, rečeno je, odzvanja u vazduhu- bela soba, boca vode, uzan krevet, raspeće. Tvoje rođenje je banalna zagonetka. Rađaš se kao gotovo ništa, kako te vetar nosi. Raskol se dogodio, ali gde? Postoji veče i postoji jutro. Jedno dolazi za drugim, jedno se pretvara u drugo. Ti ne. Ti se ne možeš preoblikovati. To je tako. Nije ovo više vreme kad bi se vile nadvile nad tvojom kolevkom. Kocka je bačena. Oborene glave ulećeš u svoje okruženje i tvoj isporučeni život se odmotava u slobodnom prostoru, mislim, slobodnom, to se samo tako kaže, jer bilo da je dan ili noć, veče ili jutro, on nikad neće biti nešto drugo do ono što jeste. Vrištiš, dereš se, istina što ti puni pluća je hladna, ženska rima, ta se dere i daruje ti neprijatno osećanje razdvajanja, osećaš da se nešto podelilo, to je sve, sad vas je dvoje, odsekli su te, odsečeno je. Rođenje te odvaja od majke, koja je, kao što je poznato, takođe žensko, i istovremeno od čitavog čovečanstva koje ne nosi žensko ime. Suprotna reč nije izgovorena, s razlogom, ali tiho lebdi u vazduhu sobe, suprotna reč služi vazduhu kao šablon, jedan embrion, jedan fetus, jedan bebac, do tada je rod bio na njenoj strani. Pre nekoliko sekundi, ona ili on, sve je bilo moguće, gramatika je još sanjarila nad svojim pejzažem, sada su ti odsekli ta krila (a šta bi drugo?), usamljenija si od Robinzona, a ipak stvar je gotova, karta je bačena zajedno s placentom, dok Bog, rođen kao muško, kažu, otac jednog sina, veruju, Bog je dete koje baca kockice: žensko je.
Reči Kamij Lorans, koje su čista poezija, danas su nam suštinska potreba, kako bismo sebe pronašli u svetu, ne samo kao ženska bića, već kao bića uopšte, u vremenu kada je sve izazovnije istinski negovati saosećajnost, solidarnost i plemenitost. Govoreći u ova dva romana najviše o sebi, autorka koja piše pod pseudonimom, zapravo uspeva da ispriča univerzalne priče koje nas, neke na sreću, a neke nažalost, prate na kojoj god tački planete da se nalazimo. Zanimljivo, u jednoj zemlji odbijeno je da roman “Filip” bude preveden uz opasku da je “suviše težak i ličan, a ljudi više vole izmišljene priče”. Međutim, najveća istina je da su život i smrt, svetlost i tama, radost i patnja, podjednko velike i važne teme i da bežeći od njih, bežeći od onih emocija koje možda smatramo nepoželjnim, bežimo od svog autentičnog “ja”. A biti slobodan, što jeste naš cilj u svakom vremenu, nije moguće bez autentičnosti. Svoje utočište i slobodu Kamij je pronašla u pisanju darujući svima nama podršku, skrovište i utehu.
Be the first to comment