Ubedili smo sebe da smo posebni. Da se bez nas ne može. Nismo svesni koliko smo zamenljivi i da je važnije da shvatimo da bez sebe ne možemo.
O tome najradije ćutimo, opet nesvesni da naše tišine govore iz nas i onda kada mi to ne želimo.
Poznaješ li one tišine koje te opiju poput vina pa te odvedu u najzabačeniji deo sebe?
Odvuku te u hodnike prašine, „uštinu” te za dušu i podsete da su tu iako si mislila da su prošle. Ožare ti svaki ožiljak svojim tihim postojanjem koje odzvanja u zidovima tvoje duše i zarobi se ponovo u tim dubinama, do sledećeg susreta. Skamene te i posive ti lice svaki put kada se pojave.
O tim tišinama najtiše ćutimo.
Neke nas bole, neke smo preboleli a neke nas tište.
Tište i kada smo srećni i kada smo tužni. Uvek su prisutne tako neme a tako glasne. Ponekad se sudariš sa njima, ponekad samo prodješ ni ne gledaš, a ponekad te teraju da staneš. Teraju te da ih pogledaš, a onda ih opet ostaviš u „tajnoj sobi” svojih unutrašnjih odaja. Ostaviš ih kao da se ti njima svetiš, a ne one tebi. A svete ti se jer ih ignorišeš, jer ih ne priznaješ.
Onoliko koliko si „hrabar” da se sa njima ne suočiš, toliko ćeš se puta sa njima susresti.
Te su tišine naša odustajanja!
Ona odustajanja koja su se rodila kao želja, kao ushićenje i radost. Ona koja su nam mamila osmeh na lice. To su ona odustajanja koja smo voleli, koja smo grlili, ljubili, kojima smo se nadali. Kojima smo verovali.
Ta odustajanja su bila naši prioriteti. Te su tišine bile naša ljubav.
Bilo da je to ljubav izmedju partnera, prijatelja ili porodice, u nekom trenutku života utkali smo sebe u nekog.
Nismo uvek spremni da priznamo da smo pustili, da se nismo dovoljno trudili. A tvrdimo da smo gajili samo ljubav.
Bez prave nege, ljubav preraste u tišinu. Onda boli…
Kada bi nam se sve izgovoreno naplaćivalo, da li bi smo se i dalje razbacivali rečima?
SVE što ima žig ljubavi, ne tišti, ne ćuti, ne boli, ne trpi, ne preboljeva se, ne oprašta!
Ljubav je kao razmaženo dete koje ne trpi zabrane, kazne, uslovljavanje, naredjenja. Ljubav ne trpi ružne reči, ponižavanja, ismejavanja. Ljubav ne trpi suze, osim ako nisu ljubavlju izazvane. Ljubav ne trpi tišinu koja nas udara i ranjava nam dušu kad god se ugasi dan i sednemo sa sobom da isti sumiramo.
Ljubav jednostavno NE trpi!
Ljubav je nesebična u svojoj želji da stvara mir. Nesebična u slatkom šaputanju, u brojanju poljubaca, zagrljaja, osmeha. Hrabra je u svojoj odluci da svoje seme ukrsti i sa trnjem, ne bi li ga uverila da će ujedinjeni prerasti u najlepši cvet. Nesebična je u lepoti svoje tišine, zbog koje i imamo onaj, samo nama znan osmeh na kraju dana.
Ljubav je naša volja i naš izbor.
Neki izbori nisu dati nama na volju upravljanja, ali jesu na volju shvatanja i prihvatanja.
Ja sam u svoj izbor utkala čvrste niti zasnovane isključivo na ljubavi.
Sastavljeni smo svi od istih emocija, a različiti smo jer emocije različito kombinujemo. To je ono što učini da se osetimo posebnim.
Polako se iskrada još jedan dan. Ja perem sudove koji su ostali od večere, ušuškana u toploti svog doma, koji se gradi i jača svakog dana. Sumiram šta sam danas doprinela, smeškam se… okrećem se i tražim potvrdu da sam „materijal” koji svakodnevno nanosim i danas „dobro nanela”. Gledam u drugo lice koje briše mrve sa stola, koje su takodje ostale od večere, smeška se…
P.S. U spokoju je sreća.
Ankica Palić
https://zeenskisvet.blogspot.com/
Be the first to comment