Svi znamo za Lautrecove plakate koji su prikazivali razuzdani noćni život Pariza u doba belle-époquea. To je bila era! U filmu “Ponoć u Parizu” Woodieja Allena, glavni junak želi da se vrati u “roaring 20’s” koje su u Parizu bile spektakularne, ali devojka iz 1920-ih želi da se vrati u vreme belle-époquea. Možda još luđe, umetničkije i kreativnije doba. A pečat tome dobu dale su predstave – od Moulin Rougea, do kabarea, glumačkih bravura, plesova, pozorišta. Svim tim događajima trebali su plakati. A tada nije bilo Photoshopa ni računara – slikari su bili angažovani za ove plakate.
Lautrec je možda bio i najbolji u tome. I kad nije imao narudžbe, Henri je skicirao svet bordela i plesnih dvorana, da bi kasnije od njih pravio ozbiljna dela – slike i litografije. Bio je pod jakim uticajem nečega novog – ako će u 20. veku afričke maske promeniti svet umetnosti i stvoriti kubizam, krajem 19. veka Evropljani otkrivaju Japan i njegovu umetnost, a naročito se svi od, Lautreca do Van Gogha, zaljubljuju u ukijo-e. U japanskoj ukijo-e tehnici, boje su plošne, plohe su velike, linije svedene, perspektive neuobičajene za Evropljane. Burni japanski život iz Edo perioda savršeno se poklopio sa atmosferom Pariza tog doba. Lautrec radi brojne plakate i ovekovačeva Aristidea Bruanta, Yvette Gilbert, Jane Avril, May Belfort – pesnike, plesačice, pevače. Sve ih je lično poznavao i znao je kako da im uhvatu dušu.
Ko zna dokle di to trajalo da siroti Henri, koji je imao izuzetno kratke noge zbog nesreća iz detinjstva i bio je smatran “egzotičnim talentovanim kepecom”, nije počeo da se uništava apsintom. Nije mogao da podnese da je bolji, nežniji i talentovaniji od drugih, a da može da dobije samo ljubav prostitutke za novac. Umro je, umoran od greha, u svojoj 36. godini, ostavivši 351 litografiju, 9 grafika u tehnici suve igle i mnogo slika i crteža. Jedan sjajan delić njegove zaostavštine može se videti u KS Svilara od 3. do 20. jula!
Be the first to comment