Autorka Instagram profila “Čitajmo žene!”, Ivana Kolaković, svoju ljubav prema književnosti otkrila je još u predškolskom kada su je roditelji upoznali sa serijalom “Pet prijatelja” britanske književnice Enid Blajton, koji je, na neki način, predvideo i tok njenog daljeg školovanja. Naime, Ivana se nakon završene gimnazije opredelila za studije engleskog jezika i književnosti, a njena interesovanja tokom studija bila su mahom usmerena na manjinske književnosti (afroameričku, latinoameričku i književnost američkih starosedelaca) i teoriju intersekcionalnosti kojom se bavila na master studijama. Blog “Čitajmo žene” upoznaje nas bolje sa autorkama koje široj čitalačkoj publici nisu dovoljno poznate, ali i onima čiji bi glas trebalo da se čuje dalje. Pored promocije ženskog stvaralaštva, ovaj blog neguje vrednosti koje neguje i sama književnost, a to su otvoreni um, tolerancija i zajedništvo.
Ukoliko uzmemo u obzir tvoje obrazovanje, jasno je odakle interesovanje za književnost, posebno anglofonu, ali kada je nastao i kako si došla na ideju da pokreneš Instagram profil „Čitajmo žene“ koji se bavi ženskim stvaralaštvom poznatih, ali u najvećoj meri široj čitalačkoj publici manje poznatih autorki?
– Ideja za ovaj projekat, ako mogu tako da ga nazovem, počela je da se formira još na fakultetu kada sam shvatila koliko su ženski glasovi zapostavljeni u onome što smatramo književnim kanonom. Da bismo čitali muške pisce bilo je dovoljno da otvorimo silabus za bilo koji predmet, o bilo kom književnom pravcu ili epohi. Ali da bismo čitali književnice morali smo da uzmemo izborne predmete koji su njima posvećeni. Tada sam počela da otkrivam fenomenalnu književnost koja je bila praktično nevidljiva u mejnstrimu, i iz moje želje da ta saznanja podelim sa svetom nastao je profil “Čitajmo žene”. Profil je proistekao, između ostalog, i usled želje da svoje znanje sa studija primenim praktično, i spojim svoju ljubav prema književnosti sa nekom vrstom aktivizma. Želela sam da znanje učinim pristupačnim, da istaknem perspektive koje se ređe čuju, podstaknem učenje o kulturama koje nam nisu bliske, i suštinsko razumevanje da nas kao ljude daleko više toga spaja nego što nas deli.
U opisu profila možemo videti citat Virdžinije Vulf koji glasi: „Tokom velikog dela istorije, anonimni autor bila je žena.“ Šta je, prema tvom mišljenju, možda ono što je presudno uticalo na to da žene počnu da otvaraju prostore slobode u književnosti, ali i drugim umetnostima?
– Dok sam istraživala biografije književnica o kojima sam pisala na profilu došla sam do zaključka da su na to najviše uticale – same žene. Ili preciznije, potreba da se pronađe neka zajednička istorija, matrilinearna nit, nasleđe na koje možemo da se oslonimo i iz njega crpimo inspiraciju. Ni sama ne znam koliko puta sam čitajući te biografije otkrila da se za određenu književnicu danas zna samo zato što su neke druge žene, često godinama ili decenijama nakon njene smrti, uspele svojim zalaganjem da je otrgnu od zaborava. Prvu biografiju Šarlote Bronte napisala je njena prijateljica I književnica Elizabet Gaskel, zaboravljena dela En Bronte dobila su drugu šansu zahvaljujući feminističkim kritičarkama, Alis Voker je prečešljala pola američkog juga kako bi pronašla Zoru Nil Herston. Rekla bih da je ključna bila baš ta druga generacija književnica i feministkinja zbog čijeg zalaganja danas znamo ko su bile te često anonimne pretkinje i možemo da kažemo – mi smo ovde, i oduvek smo bile ovde. To onda daje vetar u leđa svakoj narednoj generaciji da osvaja još veće prostore slobode.
Koliko smo i danas, u izvesnom smislu, skeptični kada je reč o ženskom književnom stvaralaštvu i zbog čega je to, iz tvog ugla, tako?
– Koliko god da smo prethodnih decenija napravili značajne korake na polju ravnopravnosti, a neosporno jesmo, naročito u ovoj poslednjoj, književnice se i dalje susreću sa dosta prepreka. Postoji čitav niz stereotipa s kojima moraju da se bore, pre svega vezane za to kakve knjige pišu. Ako se opredele za neki stereotipno; ženski žanr njihovo stvaralaštvo biće nipodaštavano, ako se opredele za stereotipno muški žanr moraće da rade duplo više kako bi se dokazale u muškom okruženju. Ako pišu nežanrovsku fikciju to će biti klasifikovano kao „ženska fikcija“ jer se, eto, bavi „ženskim“ temama, odnosno napisana je iz perspektive ženskih likova i opisuje njihova iskustva. Ne postoji „muška fikcija“ – to je samo fikcija. Ovo naravno odražava širi društveni problem jer književnost je daleko od jedine sfere u kojoj se žene bore da budu shvaćene ozbiljno, i ta borba će trajati sve dok ovakvi stereotipi i podele postoje.
Početkom godine, na svom profilu si pokrenula jedan fantastičan izazov koji akcenat stavlja upravo na raznovrsnost ženskog književnog stvaralaštva u različitim žanrovima, te smo bili motivisani da istražujemo o romanima iz oblasti fantastike, magijskog realizma, o knjigama koje se bave mentalnim zdravljem, dela književnica koje su poreklom iz Nigerije, Japana ili Dominikanske republike, itd. Kakve su bile reakcije tvojih pratilaca na izazov i šta si iz njega sama novo otkrila?
– Reakcije su zaista bile fenomenalne, i jako me obraduje svaki put kada me neko od pratilaca taguje na objavi ili javi da je ispunio/la još jednu stavku sa liste. Volim da čitam njihove utiske I mislim da su im izbori bili jako inspirativni, pa sam i ja zahvljajujući njima saznala za dosta novih naslova. Što se mene tiče, ovaj izazov je bio prilika da zađem u oblast publicistike, naročito eseja i memoara, koje inače jako retko čitam. Trenutno su mi u planu kolekcija eseja Zejdi Smit „Feel Free“ i jako potresan, ali po meni neophodan memoar Šanel Miler „Know My Name“.
Kako vidiš položaj savremenih domaćih autorki danas; koji su najveći izazovi sa kojima su suočene?
– U suštini isti je kao onaj s kojim se suočavaju autorke globalno, samo sa dodatnim koracima jer neke od konverzacija o položaju književnica koje se odavno vode u svetu tek počinju da provejavaju kod nas. Tu pre svega mislim na zastupljenost prilikom dodela nagrada, prostor u medijima i iza kulisa izdavačke industrije. Mi nemamo glasila poput NYT koja mogu jednim osvrtom da lansiraju nečiju književnu karijeru, nemamo desetine zvučnih nagrada koje bi mogle da povećaju vidljivost mladih autorki, a uz to ih ona jedna koju imamo iz godine u godinu zanemaruje. Ipak, pomak na tom polju prave (kao i obično) same žene, pa je tako ove godine nastala regionalna nagrada za književnost „Štefica Cvek“ koju dodeljuju Pobunjene čitateljke, i nadam se da je to samo početak.
U kojoj meri je tebi književnost menjala život, na koji način te u izvesnom smislu, formirala, i da li veruješ da će umetnost, ako ne promeniti, makar u našim mikrokosmosima, svet učiniti boljim?
– Da u to ne verujem, verovatno ne bih ni pokrenula ovaj profil. Moj rad na njemu proizišao je upravo iz ubeđenja da književnost može da menja svet – da nam proširi vidike, približi stvari koje nisu u domenu našeg iskustva pa ih zato poimamo kao čudne ili zastrašujuće, pomogne da razvijemo empatiju i toleranciju, učini da se osetimo prihvaćeni i pokaže da nismo sami u svojim strahovima, nesigurnostima i težnjama. Za mene, književnost je bila i ostala nepresušan izvor saznanja o svetu, drugim ljudima i sebi samoj, ponudila mi je zdrav način da negde pobegnem kada mi je to bilo potrebno, i naravno odredila moj akademski i profesionalni put do sada.
Čitajući tvoje objave, uvidela sam da postoji zapravo veliki broj književnica o čijem se stvaralaštvu gotovo ništa ne zna. Da li možeš izdvojiti neku koja je ostavila poseban utisak na tebe i obrazložiti njen značaj danas?
– Izdvojila bih književnicu o kojoj nisam još uvek imala priliku da pišem na profilu, ali to jako dugo želim jer predstavlja sve ono zbog čega sam zavolela književnost i odlučila da pokrenem “Čitajmo žene”. Radi se o Luiz Erdič, Native American književnici koja bi zaista morala biti mnogo poznatija s obzirom na kvalitet njenog pisanja i teme kojima se bavi. Veliki broj njenih romana odvija se u istom fiktivnom okrugu, sa likovima koji su povezani na različite načine, a u njihovim pričama prepliću se istorija, mitovi i zaboravljene tradicije jednog plemena. Oklevam da njena dela nazovem primerom magijskog realizma jer ono što je „magično“ za nas često je sasvim normalan deo sistema verovanja različitih starosedelačkih grupa, pa je zato verovatno bolje reći nisu uvek utemeljna u realizmu kakvim ga mi pojmimo. Kada se sve to sabere dobijamo neverovatno bogate, kompleksne narative koji ogoljevaju jednu skrivenu stranu Amerike i njenih korena.
Iako se neprestano govori o negativnim aspektima društvenih mreža, profil „Čitajmo žene“ je samo jedan u nizu onih Instagram profila koji nas istovremeno beskrajno inspirišu i edukuju. Šta je ono što je tebi važno da bi kliknula „Follow“ ?
– Društvene mreže, kao i internet u celini, mogu biti neverovatno koristan alat. Mana je samo što ne dolaze sa priručnikom za korišćenje, pa je onda lako izgubiti se u buci. Činjenica je da nam nikada u istoriji nije toliko mogućnosti i znanja bilo na dohvat ruke, što je sa jedne strane sjajno ali sa druge treba dosta filtirati da bismo pronašli ono što nam treba. Glavni kriterijum kojim se vodim kada je reč o Instagramu je da sadržaj profila odgovara mojim interesovanjima u datom momentu, bilo da su to književnost, pokreti za ravnopravnost ili heklanje. Iako je Instagram pretežno vizuelna mreža, nije mi zapravo presudan taj estetski trenutak ukoliko je profil informativan i zanimljiv. Instagram profili koje bih izdvojila su “Njena umetnost”, “Učenje za tebe”, “Tekst i grad” i “Feminizam iz teretane”.
Koje savremene autorke trenutno čitaš i šta bi nam preporučila?
– Zahvaljujući ovogodišnjem Čitajmo žene izazovu imala sam prilike da se upoznam da sa nizom autorki kojima ću se rado vraćati. Tu su pre svega Karmen Marija Mačado, Elizabet Asevedo,Mieko Kavakami, Patriša Lokvud, i naravno, naša Marija Ratković. Toplo preporučujem njen debitantski roman „Ispod majice“, zatim zbirku priča „Njeno telo i druge žurke“ Karmen Marije Mačado i roman u stihu „Clap When You Land“ Elizabet Asevedo. Pored toga, ne mogu dovoljno da preporučim romane Hulije Alvarez i Luiz Erdrič, ali pošto za sada u prevodu imamo samo „Doba leptira“ ove prve, možete početi odatle.
Be the first to comment