Srđan Šveljo, popularni “Švelja”, je svakom poznat iz nekog drugog razloga: kao radio-voditelj emisije Šik&Šiz, DJ Fanatik, stilista sa sajta Urbanlook.com i brojnih časopisa, a nekima je poznat iz svih nabrojanih razloga. “Dečko iz Crvenke”, kako skromno sam sebe opisuje, došao je do impresivne karijere, koju danas razvija svojom novom “inkarnacijom”- kao umetnik kolaža i dizajner odeće. Sedimo u novosadskoj “Kući maloj” i pričamo o svemu prošlom i o novim planovima.
Kako je počelo tvoje interesovanje za sve stvari kojima se trenutno baviš? Baviš se muzikom, modom (stilista si), povremeno i dizajniraš (kao što smo videli na Serbia Fashion Week-u u novembru 2017.). Kako si kao mali dečak u Crvenki pomislio da je to baš za tebe a ne nešto drugo?
Da, to datira od detinjstva. Ali nisam u detinjstvu previše razmišljao o tome, zapravo mi se vrtelo kroz glavu “biću doktor ili inženjer”. Nisam ni znao šta je to “inženjer” ali mi je lepo zvučalo. Sećam se da sam jako voleo da njuškam po ormarima: babinim, maminim… sestru, koja je mlađa od mene 4 godine, sam voleo da oblačim i da je spremam za školu, da joj pravim frizure. Da joj kupujem garderobu, čak da utičem na to kako će ona izgledati. Ali nisam ni slutio da ću negde u današnje vreme biti stilista i ozbiljnije se baviti modom. Sve je krenulo ozbiljnije kasnije. Moram da kažem da, pošto sam se ceo život smelije oblačio, vrlo avangardno za te godine, početak 80-ih, da su svi mislili da se bavim modom. Stalno su me pitali “Izvini, da li si ti dizajner, imaš li neke veze s modom…?”
To je nekako organski kod tebe?
Tako je. To je uvek bilo prisutno, izbijalo je. Bilo mi je čudno što me to pitaju kad je meni bilo prirodno da se tako obučem, da izrazim sebe i svoju ličnost i to što sam drugačiji – garderobom. A to i danas potenciram – da ljudi bez obzira na uticaje trendova i mišljenje okoline, budu ono što jesu, i pokažu to kroz svoju gardrobu i svoj stil. I negde 2000. godine je to profesionalno krenulo, da tako kažem, na tadašnjoj novosadskoj Apolo televiziji, gde je Vesna Sladojević bila prvi urednik, i ona me je pozvala da budem stilista, da obučem ljude koji idu u program. Posle toga je usledio Joy, jer je Vesna počela da radi kao urednica Joya, 2002. Svi su znali da ja volim modu pa su rekli “Hajde, Šveljo, ti voliš modu, mogao bi ti da radiš neku stranu u novinama.” Od jedne strane, to je stiglo do celog Joya. Postao sam modni urednik Joya, pa Lepote i Zdravlja, CKM-a, L’Officiel, Bravo… Bilo je tu i nekih tinejdžerskih izdanja, sad sam im zaboravio imena. U svakom slučaju, radio sam u svim izdanjima Color Press Grupe gde je bilo mode i fashion editorijala. Usput sam redovno posećivao Fashion Week u Beogradu i pratio dizajnere, preko novina bio povezan sa dizajnerima i brendovima u zemlji i stvarno je me je moda zaokupila. Ali moram se vratiti u tinejdžerske dane, gde je sve ono što me je zanimalo uvek bilo u glavi prisutno kao hobi i ljubav: i DJ-ing i moda i muzika i umetnost… ali uvek sam mislio “ma gde ja iz Crvenke da uspem”…
Ali pogledaj, Depeche Mode su iz Bazildona a PJ Harvey iz nekog engleskog sela. Ne određuje te veličina mesta iz koga potičeš, već ideja. Nisu svi koji su odrasli u Brikstonu umetnici niti su svi umetnici odrasli u centru Londona.
Pa da, ali veruj mi, i dan danas kada mi se dešavaju neki uspesi, a dešavaju se, hvala Bogu, uvek mi prođe kroz glavu, “vidi mene iz Crvenke među ovim ljudima”. To je stvarno za mene veliki uspeh, jer je to značilo mnogo više borbe, rada, dokazivanja da umem i da mogu, što me drži i dan-danas. I sad ne presatajem da se borim i dokazujem jer sve oblasti u kojima radim imaju veliku konkurenciju, velika je sujeta, ego je do neba, među umetnicima, ljudima iz mode, DJ-jevima, ali eto opstajem. Da se vratim na muziku: kao klinac sam jako voleo muziku i prva ploča koju sam dobio je bila Boney M. Bio sam u gostima kod jednog dečka iz Pančeva, bile su Zmajeve dečje igre, i vodili su me u Robnu kuću Beograd i pitali šta želim da mi kupe, a ja sam rekao: ploču! I onda sam ja odabrao Boney M čak i ne znajući ko je Boney M, ali su imali super omot, super su izgledali. Šljokice, sve šljašti. To je bila moja prva ploča a odmah sam dobio i gramofon. I naravno, krenuo sam da puštam muziku u školi već u 5. razredu u osnovnoj, na žurkama, bili su ti dečji dnevni partiji. Uvek je u Crvenki bilo tako, orila se cela ulica od moje glasne muzike, mama i baba viču, hej, smanji malo, ali ne. Madonna se onda posle pojavila, utičući puno na mene, i na moje oslobađanje i shvatanje samog sebe. I onda, 1997. pošto mi je muzika uvek bila broj 1, primetio sam da se pojavila elektronska muzika. Pošto sam ja išao redovno u klabing, krenuo sam u Kontrast, jako mi se dopalo. Noge sam ostavio u Kontrastu đuskajući sa svojom prijateljicom Vesnom. Te 1997. sam počeo da radim na štandu sa naočarima baš tamo kod Raffaella i Troccadera pa preko puta u Budvi, i poneo sam kasete i pomislio, pa što ne bih ja puštao malo i napravio atmosferu. I tad sam dobio priliku u Rabbitu, a lokal je držao Đura Budvanin, bio je na brodu, putovao je, kapirao je tu novu muziku, bio je non-stop na Ibici na žurkama. Rekao je, hajde da probamo, pošto mi ionako kafana nikako ne radi, što da ne probamo. Kako sam pustio tu prvu kasetu, taj zvuk, a mogu da kažem slobodno da sam prvi u Crnoj Gori pustio elektronsku muziku, krenuli su ljudi da se skupljaju, da prepoznaju – puno stranaca, Beograđana, Novosađana… I sledećih 6 sezona sam radio u Rabbitu i to je bilo jedno od najudarnijih mesta na Crnogorskom primorju. Tu se desio onda IN Radio gde sam radio i kao muzički urednik i imao svoje autorske emisije. 11 godina sam tamo radio. DJ karijera je išla svojim tokom, radio sam na udarnim mestima: Big Mamma, House Caffe, posle je krenuo Exit, i sad uvek imam svoj stejdž.
Sad si full festivalski DJ?
Da, nastupam i na Exitu i na ostalim Exitovim festivalima.
Zar ti nije zanimljivo da se prezivaš Šveljo, što znači “šivač, muška švalja”, a da se na kraju baviš odećom? Kao da se prezivaš Šuster pa da postaneš obućar?
Izgleda da je to bilo prisutno u genima i voleo bih da sam to skapirao ranije. Više volim što mi je to genetika nego problemi sa srcem i pritiskom, što je isto genetika. Stiže me sad sve to u ovim ozbiljnim godinama. Često su me pitali ali nisam povezivao….
Ja sam bio zapanjen – moj stilista iz Joya i CKM-a je – Šveljo!
Da, da. Nikad mi nije palo na pamet u tim godinama da sam prezimenom predodređen, ali što više godina imam sve više kapiram da sam izgleda zaista predodređen. Ta priča je uspešna i lepo teče i svašta se tu dešava. Vezano za taj “švalja-koncept”, krenuo sam u poslednjih par godina da redizajniram neke stvari. Još uvek nemam svoju kolekciju… uradio sam majice ali to ne računam u ozbiljnu kolekciju…
Uradio si one gornjake koje smo nosili na Serbia Fashion Weeku u novembru 2017. dok smo nastupali na ketvoku kao Sputnik… Sa perjem. Zašto perje? Kao Brandon Flowers 2009.u spotovima sa albuma “Day and Age” od The Killersa…
On je meni modna ikona, pojam! Perje se slučajno desilo, jer se sve stvari koje se meni dešavaju u vezi sa redizajnom, stilizovanjem, dešavaju slučajno. Obilazim Najlon, second handove, kineske radnje. Tu je meni inspiracija – ja u stvarima vidim nešto drugo. Ako vidim podmetač za šerpu, ja to na kraju iskoristim kao krunu za glavu. Perje sam ugledao kod Kineza, trebalo mi je nešto neobično za stajling, a imao sam džins prsluk kući, stari, i pomislio sam: što ja ovo ne bih našio na rukave, jako dobro izgleda. Na kraju su bile jako dobre reakcije kroz društvene mreže, i krenuo sam da pravim i prodajem, i to se prodalo, ta jedna serija.
Ipak imaš kolekciju.
Pa jeste, ali čekam “pravu kolekciju”, da sam je sam osmislio od početka. Postoji sako, postoje pantalone, imam ja neku ideju već. Evo da otkrijem, to će biti sa kolažima, sa mojim printovima. To nisu ni kolaži sa interneta, nego ja baš fizički seckam i lepim, bez Photoshopa. Ja imam puno časopisa, hvala Bogu, imam godina, pa svi ti časopisi u poslednjih 30 godina, koje čuvam, sad su došli na red da ih iskoristim i seckam i napravim svoju umetnost.
Sarađivali smo ti i ja i u Joyu i u Lepoti i zdravlju i u CKM-u, i oblačio si me za nastupe na nekim televizijama, kao BK TV 2005. recimo. Koliko je bilo teško provaliti na osnovu fizionomije, karaktera, tena, očiju i kose, energije osobe, modnu kombinaciju koju ta osoba treba da nosi? I kako si se snašao u tim ulogama koje su toliko različite? CKM su muškarci koji su duhoviti pank, a Joy i Lepota i zdravlje su žene, devojke. Jako različite stvari, a uspeo si da plivaš u različitim vodama. Koliko je teško, dakle, biti stilista koji se razume u toliko različite stvari?
Moram reći da je bilo teško i da je bio izazov. A ja ne mogu odoleti izazovu kad su te stvari u pitanju. Ali moram reći da kada radim stajling za osobu, bitno mi je da ta osoba ostane svoja. Nikad tu osobu ne bih silio da nešto obuče što nije ona. Čak neki put pokušavam da pronađem nešto u toj osobi što nije dala i pokazala a da može da izgleda onako kako se zaista oseća i da emituje ono što jeste. A znamo, živimo u Srbiji, gde je dosta predrasuda i gde sve što je iole drugačije biva žigosano. Dobro iskustvo su mi bile i Frajle, s kojima radim 6 godina – tu su ispred mene stale 4 žene koje su vrlo različite karakterno, a ja sam se opet trudio da ostanu svaka svoja kad su pojedinačno, ali da kada stanu zajedno da se fotografišu ili budu u spotu, da budu jedno, da se vidi da je to bend. Izazov mi je, teško je, ali sam izuzetno ponosan što sam uspeo da “plivam” u svim tim vodama. A što se tiče novina, to su licencna izdanja koja su imala svoje standarde. Muški magazin je jedno a ženski sasvim drugo. I tu sam se vrlo lako snašao, iako sam ponekad sputavao svoj umetnički i modni izraz. Zadovoljio sam potrebe licence – za Joy je sve dolazilo iz Nemačke jer je to nemačka licenca, ali su bili prezadovoljni. Za CKM – urednici su bili malo strožiji – znali su oni kakav sam ja, pa ne možeš sa muškom modom baš toliko da budeš ekstreman. CKM jeste ekstrem u nekom drugom pravcu ali ne modnom – oni su to nazivali gej estetikom i gej modom, a ona je meni normalna. Njima je to bilo too much, malo kruti, ulični pank. Ali smo se ipak nalazili i trajala je saradnja. Ali evo pre par meseci sam napravio svoj novi Instagram profil, Srđan Šveljo Style, hteo sam da ga stvorim od stajlinga koje sam radio sa ženama i profesionalno – i jako su dobre reakcije. Neke fotografije iz Joya od pre 10 ili 15 godina, žene i danas reaguju, wow, gde je ovo izašlo? Koliko su ti stajlinzi ostali vanvremenski. Nisam tad razmišljao o tome. Ali isto tako i ovi stajlinzi koje sad radim, koji se objavljuju danas kao editorijali, po svetu, mnogo su ispred svega onoga što je trenutno trend i aktuelno, ali to je za mene ne samo izazov već i misija.
Kad smo već kod misija, mislim da je jedna od tvojih značajnijih misija bila na radiju. Pronalaženje nove i dobre muzike, puštanje te dobre muzike, vaspitavanje generacija koje su posle formatiranja radio-stanica ostale bez, slobodno mogu reći, 90% kvalitetne muzike. Jedno isto se pušta svuda i mislim da je radio prestao da se sluša zbog toga, slušaju ga samo u kolima. Ti i dalje držiš koncepciju pravog radio-urednika na Radio Novom Sadu 1, i ti nam otkrivaš nove dobre stvari, i mainstream i underground, i vadiš nas iz ove čamotinje formatiranih radio-stanica, Play radija i sličnih. Koliko je to teško? Sa 20 godina kopaš sve živo, ali koliko je sad teško kopati po MTV-ju i Youtubeu?
Muzika je definitivno broj 1 – najveća ljubav u mom životu – iako je uvek večita borba između muzike i mode. A gde je ljubav, ništa nije teško. Tih 11 godina na IN Radiju mi je zaista puno značilo, jer smo mi formirali radio sa ciljem da promovišemo sve što je novo i urbano. Nažalost, to što si spomenuo – postoji ekspanzija istih radio-stanica, pa takva radio-stanica kao što je IN Radio više ne postoji. Kao što su bili beogradski Venus ili Studio B. Ja imam emisiju Šik&Šiz na Radio Novom Sadu, koju ja uređujem, i tu ne mogu da smestim sve ono što je novo i koliko je toga novog – koliko nove muzike ja čujem u toku dana. To što smo rekli – misija! Meni je misija da na Facebook postavim makar jednu novu numeru koju sam otkrio, ne bih li to podelio sa drugima. Posebno tu mislim na mlađe generacije koje su dosta pod uticajem uniformisanog stila, muzike. Svei se oblače isto, slušaju isto, ne daj Bože da neko odudara. Ima, naravno, pojedinaca, kao što ih je uvek i bilo. Sa uživanjem radim sve to na radiju. Ono što je zanimljivo, imam i emisiju za tinejdžere. Ja tu njima preporučujem: film, knjigu, album. Ali preporučujem filmove i knjige koje smo mi kao generacija voleli, a do njih nisu doprli: “Društvo mrtvih pesnika”, “Rajanova kći”, nešto što oni nikada ne bi ni čuli da postoji. Albumi od EKV do Depeche Mode. Knjige od Hesea pa nadalje, sve što sam ja slušao, čitao i gledao do neke 30. godine. Iz želje da u toj misiji proširim uticajem i edukacijom ljudi, napravio sam još 2006. godine sajt www.urbanlook.com koji već 13 godina postoji, a na njemu promovišem mlade dizajnere, muzičare, umetnike. Sve ono što ja mislim da je dobro i drugačije. Čak i ako je nešto komercijalno i mainstream, nemam problem s tim.
Za kraj, uobičajeno je pitanje – koji su planovi? Ali, već si se izdao pričajući o kolažima. Poslednji delić mozaika tvoje kreativnosti su kolaži koje vidimo i na zidovima “Kuće male” u Novom Sadu. Kako si došao od mode i stajlinga, preko muzike, u likovnu umetnost, jer ovo je sada ozbiljan likovni izraz, i ovo može da završi u muzejima i galerijama. Kako si, osim što će završiti na odeći, planirao da to ide? Došao si preko Monti Pajtona do kolaža?
Bile su 90-e u Crvenki, kriza i rat, a ja sam uvek osećao kreativnu energiju koju sam morao da ispoljim. Počeo sam da pravim kolaže od tempera, boja, konaca, zipa, voska. Pravio sam slike na papirima, seckao i lepio. Ceo život sam kupovao razne magazine, uglavnom muzičke i modne, a nikad nisam mogao da ih se rešim i bacim, već kako se selim ovih 25 godina iz stana u stan, vucaram ih sa sobom. Gomila novina. Prvi put sam se tome vratio 2004. godine kada sam počeo opet da pravim kolaže, od samolepljivog papira slike. To se pojavilo na Exitovim majicama tada, pa je opet došla pauza. A onda je došao rođendan vlasnika “Kuće male” u kojoj sedimo, i napravio sam jedan mali kolaž, i shvatio “pa ja bih to sad da radim ponovo!”. Prve sam doneo u “Kuću malu” gde su izloženi, a i dalje ih radim, kad imam vremena. Sad u decembru 2018. je bilo Bijenale kolaža u Zavodu za kulturu Vojvodine, gde me je Nada Đurković (nadam se da nisam pogrešio prezime) pozvala da izlažem. Malo mi je bilo frka kada se izložba otvorila jer su tu bili sve akademski slikari oko mene, a ja pomislim klasično “Vidi mene iz Crvenke ovde!”. Ali, ja dobijem nagradu publike za kolaž. Nada mi je skrenula pažnju, kada sam se požalio da su sve akademski slikari, rekavši, “Srđane, nema veze ko je završio Akademiju, ti imaš umetnike koji završe pa nikad ne postanu prepoznatljivi, a ti si već prepoznatljiv. Zato sam te zvala.” I tako je dobro to prošlo. A ono što je sledeće sa kolažima je jedna ekskluzivna informacija za čitaoce – 2020. mi je zakazana izložba u Sankt-Peterburgu u Rusiji, u jednoj poznatoj galeriji. Tako da, odoh ja u umetnike. Čudno mi je, ali valjda se sve to što sam radio sklopilo u tim kolažima i možda će oni biti ti koji će me lansirati u neke daljine.
Žak Prever i Teri Gilijam iz Pajtonovaca su bili kolažisti. Gilijamovi kolaži su inspirisali South Park svojom jednostavnošću i humorom. Gilijam nikada nije bio u skečevima u kojima se nešto govorilo jer je imao američki akcenat pa je našao svog oduška u kolažima. Možda je to neka tvoja treća misija, da inspirišeš nekog njima?
Moguće, moguće. Očekujem neku lepu priču sa kolažima. Sve se opet desilo slučajno, kao i sve u mom životu. Ali, možda u svojim 60-im i 70-im godinama otkrijem nekog novog sebe. Sve u svemu, sretan sam sa svim tim što radim, i ljudima koji me okružuju. Sretni dani oko mene. Uvek.
Najbliži planovi?
Exit, Sea Dance, priprema izložbe u Peterburgu, zanimljiv dizajner concept store koji je otvoren nedavno u Novom Sadu gde sam doveo dizajnere iz Srbije u jedan novi veliki prostor, Butik se zove, a i ime sam mu smislio. Radio-emisije. Spremam majice sa kolažima. Fun Fun Art se zovu, čitaoci mogu da posete moj Fun Fun Art profil na Instagramu, zatim Srđan Šveljo Style, Urban Look, kao i NS Fanatik profil gde mogu da vide moje malo izazovnije stajlinge.
Tekst: Žikica Milošević
Be the first to comment