Ljubica Lukač je svoj put od Akademije umetnosti do plavokose rokenrol muze u Novom Sadu prešla preko uloga u Madlenijanumu, rada na radiju, učestvovanja u spotovima i reklamama koje su joj donele prepoznatljivost, da bi danas uživala u planinarenju i upoznavanju prirode.
Iako si “101% Beograđanka”, studirala si Akademiju umetnosti, odsek gluma, u Novom Sadu, u klasi Miše Janketića. Kako je do toga došlo?
Želela sam ja u Beogradu da studiram. Konkurisala sam na FDU, ušla u uži izbor, ali se nisam najbolje snašla i ne prime me. Sledeće godine sam probala opet na FDU, ali i u Novom Sadu. I upadnem u Mišinu klasu.
Kakve uspomene nosiš odatle, ko ti je bio najdraži “klasić” i uopšte, koliko si u kontaktu sa tim ljudima i koliko ti je to pomoglo?
Najviše pamtim miris baletanki, onih crnih, hahaha. Ubacimo ih svi u ormariće posle baleta, a na jednom neko napisao – čuvaj se zlih baletanki, ovde je najzalije. Pamtim i ispite pod bombama i dolazak na nastavu skelom. Bili smo prva godina, a Miša otvori vrata i kaže “Bombar dan”. Mnogo je uspomena.
Posle toga je došao rad u pozorištu, od čega najviše pamtimo Madlenianum?
Posle Akademije sam mislila da me zanima klasično pozorište. Ali sada to više ne mislim. Čak i tada sam najbolje radila predstave u kojima sam mogla da ubacim ples i puno pokreta. Postdiplomske studije sam završila radom u pozorišnim (alternativnim) trupama. To me zanima. Posebno fizički teatar. Da mogu da vratim vreme, kopala bih i rukama i nogama da dođem do argentinske kompanije De la Guarda, sa njima igrala i proputovala ceo svet.
Predstavu “Trinidad” je proslavila Branka Katić posle besomučnog emitovanja spota “Ja hoću mambo” na 3K. Manje je poznato da su Branku u predstavi nasledile Ivana Mihić i – ti. Kako opisuješ to iskustvo?
Iz tog projekta mi je najzanimljivije bilo što sam upoznala nekoliko vrhunskih muzičara i što sam sa njima snimala pesme u studiju. Nisam dobila neki raskošan sluh i pevačke glasne žice, al sam bar tada zavirila i u taj svet. Muzike.
Koja ti je bila najomiljenija uloga u karijeri?
Ima ih više. Medicinska sestra u prvom svetskom ratu, žena Kloda Monea Kamil, Andrićeva žena od slonove kosti, Sonja iz Zločina i kazne… Za razliku od pozorišta, na televiziji sam volela da radim klasične komade i istorijske likove.
S obzirom da imaš netipičan lik za srpske glumice, koliko ti je ta “egzotičnost”, budući da me podsećaš na neku Severnjakinju ili Škotlanđanku, pomogla ili odmogla u karijeri?
Nije mi ni pomogla ni odmogla. Samo mi je nekoliko puta dala mogućnost da igram strankinje, koje su ipak malo drugačije od naših žena. Imala sam ulogu Šveđanke, Ruskinje, Engleskinje, Francuskinje… Čak i kineske lutke ha-ha.
Bila si tokom života povezana sa Francuskom, Milanom i Engleskom. Da li ti je nekada palo na pamet da nastaviš karijeru tamo? Možda bi tamo bila nešto kao Branka Katić ili Mićanović u UK, Šerbedžija ili Goran Višnjić u Holivudu, ili Biković u Rusiji? Da li bi mogla da izvučeš “uloge istočnoevropskih likova”?
Jeste, padalo mi je, ali ne kao oni da snimam filmove i serije. Razmišljala sam da se pridružim nekoj nekonvencionalnoj pozorišnoj trupi. U Italiji su mi vrata jedne bila odškrinuta. No. Sve je ostalo na nivou razmišljanja. Što i sada činim povremeno.
Kasnije je došla radijska karijera. Kako je došlo do tog “šiftovanja” u karijeri?
I radio je krenuo glumački, od dramskog programa. Od radio drama i dečijih emisija na Radio Beogradu. A onda sam nastavila putem komercijalnih stanica. Trenutno sam u ljutoj informativi, ja ga zovem epski program kojim vlada tanatos – prenosim vesti o ratovima, sukobima, stradalima, o bolesti, politici. Al više sam za onaj drugi, lirski svet i eros… Muzika, putovanja, ljubav, seks.
Iskristalisala si se kao “rokenrol muza”, jer si se pojavila u spotovima Partibrejkersa (“Dugo te nema”), Sputñika (“A Perfect Mistake”, “Dry Mouth”, “Both in Heaven and on Earth”) i benda Ničim izazvan?
Obožavam da snimam spotove. Ta kratka video forma, bez teksta, u kojoj se igraš, a uz to si i supermodel iako nemaš ziro-sajz meru. I dan danas kad kažem da sam Canetova devojka iz mlađih dana koje dugo nema, pojavi se poštovanje.
Sada se tvoja karijera razvija u pravcu reklama. Komercijalna banka i komična uloga devojke koja ne može da ispuni ček je postala u jednom trenutku tvoj “zaštitni znak”, a zatim si bila i u drugim reklamama kod nas, a nedavno i u zapadnoj Evropi, konkretno Holandiji, zar ne? Da li je to lakše i isplativije od glume?
U švedskim i švajcarskoj… Pa isto kao muzičke videe, tako volim i reklame. Sve te kratke, brze i dinamične vizuelne forme i formate. A u svakoj od reklama je drugačiji lik, druga uloga. Kao da sam snimila puno mini filmova, svih žanrova, tako to doživljavam.
Veliki su ljubitelj putovanja i avanturističkog turizma, ponajviše planinarenja. Šta te tu najviše privlači i šta bi nam preporučila da posetimo?
Mesec u 11. kući ne da mira, ne podnosi jedno mesto i četiri zida. Ništa lakše mi nije nego spakovati se i otići. A gde?! Bilo gde. Planinarski klubovi su dobri jer to nikad nisu obični izleti, nego se vidi dosta toga drugačijeg i skrivenog. Posebno kad idete na preko 2000, 3000m, a trebalo bi da probate i via ferrata penjanje. Plus uvek imate i društvo. I ojačate um i telo. Ali volim i gradove. Sremska Mitrovica, Pančevo, Novi Sad, Roterdam, Pariz, Sen Trope. Mogu još iha nabrajati, gde ljudi ako odu neće pogrešiti.Čak i kad u susednom naselju prošetaš nepoznatim ulicama, osetiš se kao da si u drugom mestu. Tako da, samo treba izaći van. Krenuti.
Tekst: Žikica Milošević
Be the first to comment