Pisanje je za Ivanu Gložić Meter mnogo više od veštine ili profesije – ono je način razumevanja sebe, sveta i sopstvenog mesta u njemu. Kao digitalna preduzetnica, autorka bloga Naranča i osnivačica edukativno-inspirativne platforme Piše mi se!, Ivana već godinama gradi prostor u kojem se kreativnost, lični razvoj i preduzetništvo ne razdvajaju, već prirodno nadopunjuju. U okviru platforme “Piše mi se”, od nedavno funkcioniše i Book Club na kojem članice platforme svakog meseca imaju priliku da diskutuju o knjigama.
Ivanin put nije započeo velikom odlukom, već nizom tihih, ali hrabrih koraka: pisanjem iz unutrašnje potrebe, učenjem u hodu i spremnošću da se sopstveni talenat ponudi svetu. U ovom razgovoru Ivana govori o pisanju kao alatu lične transformacije, o strahu i odgovornosti koji prate kreativni rad, o knjigama koje nas povezuju i o tome zašto ne treba čekati dozvolu da bismo počeli da pišemo — već samo poslušati onaj tihi osećaj da nam se piše.
„Naranča“ je nastala iz lične potrebe i kreativnog impulsa. Kako je izgledao trenutak kada si shvatila da pisanje i rad sa ženama u kreativnoj industriji može biti mnogo više od hobija – i da može postati tvoj posao?
Nije to bio jedan trenutak. Bio je to niz trenutaka koji su se prirodno nadovezivali jedan na drugi. Pisanje bloga pokrenulo je osobnu transformaciju i otvorilo mi oči za nove prilike. Shvatila sam da se ne moram ograničavati svojom strukom, da je internet dovoljno veliko i zanimljivo igralište na kojem mogu pokušat ostvariti ono o čemu sam dugo maštala. Pa sam krenula graditi stvari od nule u novoj industriji. Počela sam pisati za druge i baviti se web dizajnom. Mojim je čitateljima to bilo zanimljivo, željeli su i oni učiti o tome pa se na Naranči s vremenom nekako prirodno otvorio prostor i za online edukacije, a od prošle godine vodim i edukativno-inspirativnu platformu Piše mi se! na kojoj smo fokusirani na kreativno pisanje, pisanje u marketinške svrhe i pisanje u svrhe osobnog razvoja.
Kao neko ko piše, dizajnira, gradi sajtove i edukacije, kako se tokom godina menjao tvoj odnos prema pisanju – od ličnog izraza do alata za stvaranje vrednosti i prihoda?
Pisanje je odmalena nekako bilo moj način da si pojasnim sebe i sve ono što se oko mene događa. U dvadesetima sam iz nekog razloga prestala pisati. U tih par godina “tišine” kao da je nestao dio mene. Kad sam 2015. godine pokrenula Naranču, odlučila sam da će pisanje biti moj život, moja stvarnost, iako pojma nisam imala kamo će me taj blog odvesti. S bloga sam zakoračila u svijet pisanja marketinških tekstova i u tom mi je svijetu bilo zanimljivo nekih 10 godina. Sad sam u fazi kad se želim više posvetiti kreativnom pisanju, pisanju u svrhe osobnog razvoja i stvaranju online prostora u kojem će druge žene imati priliku otkriti što je sve pisanjem moguće postići.
U okviru platforme Piše mi se često govoriš o pisanju kao prostoru za samorazumevanje, ali i profesionalni rast. Kako pisanje može istovremeno biti terapeutsko i preduzetničko, bez da jedno ugrožava drugo?
Pisati u terapeutske svrhe (ili pisati u svrhe osobnog razvoja) i pisati u marketinške svrhe dva su potpuno različita svijeta koja se ne ugrožavaju. 🙂 Kod pisanja u terapeutske svrhe primarni je fokus na nama, na našem unutarnjem svijetu, a kod pisanja marketinških tekstova primarni je fokus na drugima i na vanjskom svijetu. Naravno, mi se možemo koristiti i jednom i drugom vještinom. Na kraju krajeva, ako se
odlučimo za poduzetništvo, onda je za uspjeh biznisa bitno da smo dobro posloženi iznutra, da su nam glava i srce na mjestu. Pa onda i da znamo na pravi način komunicirati svoje vrijednosti i ključne poruke na van. Dakle, dobro nam dođe i jedna i druga vrsta pisanja.
Prva knjiga u čitalačkom klubu bila je Čovekova potraga za smislom. Zašto baš Frankl i kako vidiš vezu između potrage za smislom i hrabrosti da se sopstveni talenat ponudi svetu kroz posao?
Čitateljski klub na platformi Piše mi se! startao je u siječnju i baš mi je drago što smo ga izabrali otvoriti knjigom Viktora Frankla. Frankl naglašava da svatko od nas, neovisno o okolnostima u kojima se našao, ima slobodu odabrati kako će se prema tim okolnostima postaviti. No sloboda je samo jedna polovica cijele priče. Drugu polovicu čini odgovornost. Mislim da smo svi rođeni za nešto, s posebni “alatima” i talentima da to nešto ostvarimo. Imamo dužnost i odgovornost prihvatiti, koristiti i umnožavati svoje talente. Ispuniti svoju misiju u ovom životu. Podijeliti s drugima vrijednost koju nosimo i dobiti vrijednost zauzvrat – zar to nije divno? 🙂 To je posao iz snova. I treba dati sve od sebe da do njega dođemo ili da ga sami stvorimo. Tu se isplati biti hrabar. Kaže Frankl da čovjek ne bi trebao pitati što je smisao života, nego bi trebao shvatiti da je on taj kojeg se pita. Život svakom čovjeku postavlja pitanje, a on životu može odgovoriti jedino tako
da bude odgovoran.
Kojoj knjizi se iznova vraćaš i koju knjigu bi, prema tvom mišljenju, svaka žena trebalo da pročita?
Nemam knjigu kojoj se iznova vraćam, ali imam dosta knjiga s kojima se povremeno konzultiram oko nekih stvari. 🙂 Bilo bi dobro pročitati knjigu Žene koje trče s vukovima (ofc :)).
Šta je ono što želiš da žene ponesu sa sobom kada se završi diskusija o određenoj knjizi u čitalačkom klubu? U kojoj meri književnost ima moć da nas povezuje?
Želim da sa svakog sastanka odu s osjećajem da su važne i da je ono što imaju za reći o knjigama, životu ili bilo čemu drugome važno i da postoje ljudi koji to žele čuti. Književnost nas povezuje jer uvijek govori o životu, o svemu onome što kao ljudska bića polazimo dok tragamo za smislom. 🙂
Kako čitanje i razgovor o knjigama može da osnaži lični glas? Da li smatraš da dobar pisac pre svega treba biti dobar čitalac?
Čitanje hrani pisanje, proširuje naš unutarnji svemir pa samim ti i kapacitet za stvaranje. Onome tko puno čita jasniji su vjerojatno mehanizmi koji čine dobru priču pa bi se to trebalo odraziti i na pisanje. Ja bolje pišem kad više čitam. 🙂 Čitanje i razgovor o knjigama definitivno mogu osnažiti osobni glas jer pomažu da na jasniji i vjerodostojniji način naučimo oblikovati svoje misli.
Mnoge žene koje vole da pišu osećaju strah: „Nisam dovoljno dobra“, „Ko sam ja da od ovoga pravim posao?“. Sa kakvim se unutrašnjim otporima najčešće susrećeš kod polaznica i kako im pomažeš da ih prevaziđu?
Da, to je najčešća unutarnja prepreka – mislimo tko sam ja da pišem, da pisanjem zarađujem, da se piscem nazivam i sl. Ako osjećamo snažnu potrebu za pisanjem, to je s razlogom. Pozvane smo da nešto kažemo, nešto želi biti napisano i ne trebamo tome stajati na putu. Najbolji lijek je djelovanje. Jednostavno treba početi, malim koracima, iz dana u dan – pisati, objavljivati, pokazivati se. Trebamo neprestano usavršavati vještinu, stavljati se pred izazove i biti uporne. Tako širimo granice onoga što je za nas moguće. Ne treba čekati potpunu spremnost, idealne uvjete, nečiju dozvolu ili potvrdu toga da vrijedimo. Ako ti se piše, piši! 🙂 Daj si priliku vidjeti što se sve može dogoditi.
Iz tvog iskustva rada sa klijentima i polaznicama edukacija, šta pravi razliku između onih koje ostanu na nivou hobija i onih koje zaista počnu da žive od svog kreativnog rada?
Na nivou hobija ostaju upravo ljudi koji stalno čekaju potpunu spremnost, idealne uvjete, tuđu dozvolu, tuđu potvrdu svoje vrijednosti. Također, ljudi koji su fokusirani na izgovore, umjesto na traženje rješenja. Onaj tko se “baca u vatru” iako se ne osjeća spremno, tko putem neprestano uči i usavršava se, tko u hodu rješava izazove i ne doživljava neuspjeh kao tragediju nego priliku za učenje, onaj tko je samome sebi spreman bti oslonac, taj će uspjeti.
Kada bi se obratila ženi koja oseća da „joj se piše“, ali još ne zna da li želi dnevnik, knjigu, blog ili posao – šta bi joj poručila i koji bi bio njen prvi mali, ali hrabar korak?
Poručila bih joj da počne pisati, bilo što. Jer samo kroz djelovanje može doći do jasnoće i shvatiti što zapravo želi. Jutarnje stranice, recimo, tu mogu biti korisne. Ako se želimo konačno pokrenuti po pitanju pisanja. Često ljudi koji vole pisati zapravo samo razmišljaju o pisanju umjesto da pišu. Može se dogoditi da npr. godinama sanjare o karijeri copywritera, a onda kad krenu s tim, shvate da to uopće nije za njih. Dakle, ako žena osjeća da joj se piše, treba samo početi pisati – bilo što i onda će vidjeti kamo će ju to odvesti. 🙂
Leave a Reply