Dr Monika Bilbija Ponjavić pripada onoj retkoj generaciji umetnika čiji rad ne može da se svodi na jedno polje, jedan medij ili jednu estetiku. Arhitektkinja po obrazovanju, teatrologinja i vizuelna umjetnica po pristupu, te doktor nauka u oblasti scenskog dizajna, Bilbija Ponjavić gradi svoj umetnički svet upravo na raskršću prostora i identiteta, tela i narativa — tamo gde granice između discipline postaju produktivne, a ne ograničavajuće.
Ključno za razumevanje njenog opusa jeste spoznaja da prostor — u najširem smislu — nije za nju samo fizičko okruženje, već medijum kroz koji se oseća, propituje i preobražava iskustvo posmatrača. U seriji svojih radova, od ranijih višemedijskih istraživanja identiteta poput izložbe Ko bi Bog u Bosni bio?, koja propituje polaritete, pripadnost i unutrašnje polarizacije kroz performativne elemente i video rad, pa do recentnijih instalacija, Bilbija Ponjavić se bavi temama koje prelaze granice pojedinačne biografije i dotiču se univerzalnih pitanja ljudskog stanja.
Poslednja takva izložba bila je “Pragovi” inspirisana unutrašnjim životom Mileve Marić Ajnštajn o kojem zapravo ne znamo puno, a neretko dok sebi ne postavimo pitanja poput “Na šta ste sve pristali da biste ostali voljeni?” “Od kojih ste snova odustali?”, “Šta je u vama kao roditelju ili detetu ostalo neizrečeno-i kome je to neizrečeno bilo upućeno”,predstavljena na ovoj interaktivnoj lavirint izložbi, ne znamo previše ni o sebi.
Ovaj intervju vodi nas kroz unutrašnji tok razmišljanja jedne autore koja umetnost doživljava ne kao prikaz, nego kao proces u kojem identitet, telo i prostor postaju neraskidivo povezani, i gde publika ne samo da gleda, već živi i rekonstruiše sebe kroz svaki svoj korak i osećaj u prostoru izložbe.
Izložbe Pragovi i Upotreba čoveka polaze od konkretnih istorijskih ličnosti, ali se završavaju kao lična iskustva svakog posetioca. Kako izgleda taj proces – od teme do univerzalnog, „ličnog“ prostora izložbe?
Ideja koju uvijek pratim kada radim na nekom projektu jeste da ja nisam neko ko govori iz pozicije autoriteta, niti neko ko nudi konačne istine. Polazim iz sebe – ali ne iz znanja, nego iz emocije. Iz pitanja: šta ja, kao živo biće koje osjeća, mogu da prepoznam, razumijem i prenesem drugima? Budući da djelujem u oblasti arhitekture i scenskog dizajna, moje polazište su uvijek prostor i priča, neka vrsta teksta, ako pod tekstom smatramo i književno djelo i biografiju istorijske ličnosti i film ili pokret, poput Crnog talasa, koji sam obrađivala 2024. godine kroz izložbu Najcrnji talas. Kada znam gdje radim i šta mi je polazište, u smislu teme, što su mi dva osnovna parametra, tek tada mogu da uđem u proces.
Proces može da počne od konkretne ličnosti, ali se nikada ne zaustavlja na njoj. Istorijska figura od koje polazim nije cilj, nego ulazna informacija, polazna tačka – povod da se otvore univerzalna pitanja identiteta, izbora, odluka, granica i odnosa koje svi, na različite načine,
nosimo u sebi. Prvi korak je uvijek istraživanje i pronalazak tačnog ugla iz kojeg progovaram. Ta faza obično traje najduže. Nakon toga se fokus pomjera sa priče o nekome ili nečemu na iskustvo koje možemo podijeliti ili prepoznati kao lično. U sljedećoj fazi, saznanja do kojih sam došla i ideje koje imam se prevode u prostor, koji je moj glavni medijum, osnovno sredstvo mog izraza. I cilj tog prevoda je doživjeti, a ne objašnjavati. Kroz arhitekturu, kretanje, ritam, svjetlo, zvuk, sliku i tijelo, izložba se oblikuje u jednu cjelinu koja ne traži pasivno posmatranje, već prisutnost. Tek tada istorijska ličnost, a u slučaju Pragova to je bila Mileva Marić, prestaje da bude „tema“ i postaje ogledalo.
U tom trenutku izložba prestaje da pripada meni, a počinje da pripada posjetiocu. Jako je važno biti svjestan da svako u taj prostor ulazi sa sopstvenim, ličnim iskustvom i iz njega izlazi sa nečim što je jednako lično. Upravo taj pomak – od konkretnog ka univerzalnom, od biografije ka unutrašnjem prostoru – jeste suština mog procesa.
U Pragovima Mileva Marić Ajnštajn postaje povod za promišljanje identiteta, izbora i nevidljivih granica. Šta je za Vas bio ključni okidač da ovu priču ispričate upravo na takav, participativan način?
Od početka mi je bilo jasno da ne želim da pravim još jednu izložbu o Milevi Marić u klasičnom smislu, niti da je ispričam kroz nizanje istorijskih činjenica. To nije moj medij, niti moj pristup. Tokom istraživanja me je zapravo najviše iznenadilo koliko malo zaista znamo o Milevi – naročito o njenim unutrašnjim borbama, strahovima, sumnjama i izborima – i koliko je malo pouzdanih informacija na raspolaganju.
U toj praznini prepoznala sam potencijal. Umjesto da publici ponudim završenu, gotovu interpretaciju, željela sam da otvorim prostor u kojem svako može da prođe kroz sopstvena pitanja identiteta, izbora i odluka. Participativnost zato nije bila formalna ili estetska odluka, već
nužnost koja proizilazi iz same teme. Umjesto da Milevu ponovo smjestimo u biografske okvire, namjera je bila otvoriti prostor u kojem se njen život može doživjeti iskustveno – kretanje kroz unutrašnje i spoljne granice koje oblikuju svakog čovjeka. Svakog od nas. Dakle, polazište nije bila rekonstrukcija vremena ili rekonstrukcija biografije, već snažna potreba da se izgradi prostor u čijim granicama možemo preispitati, a potencijalno i rekonstruisati sebe. Taj prostor je oblikovan u formi lavirinta. Lavirint od šest prostorija projektovan je kao topografija unutrašnjih stanja – prostor u kojem je zid metafora, a prepreka način da se razumije emocija. U tom smislu, Pragovi su izrazito arhitektonska izložba u kojoj je prostor, uz Milevu, glavni lik. Taj lik ima svoju lijevu i svoju desnu stranu: na desnoj strani se preispituje ono što nam je dato – naše tijelo i naš karakter i volja – dok se na lijevoj strani otvaraju odnosi koje kroz život gradimo: odnosi sa roditeljima, sa djecom, sa partnerima… Kraj okuplja interdisciplinarne glasove – psihologe, istoričare, filozofe, psihoterapeute – koji pomažu posjetiocu da poveže lično i univerzalno, pojedinačno i društveno. Njihove interpretacije nisu sudovi, već pozivi na razmišljanje.
Pragovi su sve to pratili, prvenstveno kroz dizajn prostora. Zidovi su namjerno niski, visoki samo jedan metar. Mogli su biti viši, mogli su biti različitih visina kako bi se sadržaj lakše i postavio i sagledao, ali to nije bila slika koju sam ja vidjela, niti ideja ka kojoj sam težila. Željela sam,
uslovno rečeno, “pola čovjeka”. Željela sam lavirint. Drugu perspektivu. Drugu vizuru. Željela sam da tekstovi, slike i zvukovi ne budu lako dostupni, da se zastane kako bi se sve sagledalo – i pojedinačno i kao cjelina. Željela sam da budete vidljivi dok to radite: da vidite i bivate viđeni. Ta izloženost podsjeća na ranjivost, ali i na činjenicu da su mnoge Milevine borbe bile borbe pod budnim okom drugih. Željela sam ogoljenost, ali i intimu. Željela sam da vi birate kada ćete posegnuti za čim, ali u vrlo kontrolisanim uslovima. Kretanje kroz lavirint zahtijeva saginjanje, puzanje, provlačenje, penjanje – sve ono što simbolički govori o naporu koji se ne vidi kada čitamo biografije, ali se oseća kada život zahtijeva našu upornost. To su bile teme. A zidovi visine jednog metra omogućili su da se one prostorne i iskustveno dogode.
Vaše izložbe ne traže pasivnog posmatrača, već aktivnog učesnika. Šta savremenu publiku, po Vašem iskustvu, zaista „pokreće“ da se uključi i ostane prisutna?
Kada pronađu sebe. U prostoru koji si stvorio. Ako prostor ne funkcioniše, ako ne nosi i ne podržava iskustvo, publika to osjeti gotovo odmah.
Zato arhitekturu doživljavam kao jednu od najsnažnijih umjetničkih formi – jer direktno djeluje na tijelo, emociju i naša unutrašnja stanja.
Koliko umetnost danas ima moć da utiče na način na koji razmišljamo o sebi i društvu, a koliko je ta moć uslovljena formom u kojoj joj pristupamo?
Vjerujem da umjetnost oduvijek ima tu moć. Po mom mišljenju, to bi trebalo da je i njena osnovna funkcija: da otvara prostor za preispitivanje, da pomjera granice percpecije i da nas dovede u kontakt sa pitanjima koja često ostaju potisnuta ili neizgovorena. Samim tim, umjetnost nije i ne može biti puka estetska ili dekorativna praksa, već sredstvo kroz koje postajemo svjesniji sebe, naših vlastitih pozicija, odnosa koje gradimo sa drugima, struktura i svijeta u kojem živimo.
Moć umjetnosti ne leži samo u poruci koju nosi, već i u načinu na kojima dozvoljava da u tu poruku uđemo. Umjetnost koja se zatvara u hermetične kodove često gubi svoj transformabilni potencijal. Kada prestane da komunicira, u smislu da u nama izaziva pozitivne ili negativne emocije, umjetnost za mene gubi smisao. Dakle, sve dok pričamo priče, a pričanje priče je inherentno ljudska stvar i jedna od najdubljih ljudskih potreba, i sve dok su priče istinite i životne, a mi, koji ih pričamo, iskreni u tome što radimo, umjetnost zadržava svoju moć.
Diplomirali ste arhitekturu, a potom studirali teatrologiju u Amsterdamu i na kraju doktorirali na scenskom dizajnu u Novom Sadu. Na koji način su Vas te tri discipline oblikovale kao kustoskinju i autorku izložbenih koncepata?
Ta kombinacija disciplina u potpunosti je oblikovala moj način razmišljanja i rada. Arhitektura mi daje temeljno razumijevanje prostora, strukture i odnosa tijela i okruženja, dok teatrologija i scenski dizajn unose narativ, ritam, dramaturgiju, režiju, kao i svijest o vremenu i kretanju. Izložbu, na način na koji je ja gradim, ne doživljavam kao skup pojedinačnih radova, već kao jedinstveno prostorno-narativno djelo u kojem se prepliće tekst, scenografija, svjetlo, zvuk, video i objekti, gradeći jedinstveno iskustvo prostora i priče. Moj proces se u tom smislu razlikuje od procesa klasičnog vizuelnog umjetnika ili kustosa i često je bliži procesu reditelja. Kao umjetnik i autor, uvijek polazim od priče, ali radim iz prostora, za prostor i sa prostorom, u bliskoj saradnji sa drugim umjetnicima koji u tom procesu postaju koautori. Svaka moja izložba, na primjer, podrazumijeva rad sa dizajnerom svjetla i dizajnerom zvuka. Kako će svjetlo i zvuk izgledati, zavisi od cjeline ka kojoj težim i od saradnje koju ostvarujem sa njima, dok zajedno gradimo i njihovo i moje, odnosno naše djelo. Svjetlo, zvuk, tekst i objekti u mojim izložbama ne postoje odvojeno, već se stapaju u cjelinu koja gradi iskustvo, a ja sam neko ko tu cjelinu vidi, sagledava je krovno i navigira sve uključene u pravcu zajedničkog cilja.
Zato i kažem da je proces isti kao proces kroz koji prolazi reditelj – s tom razlikom što moje djelo ne završava u bioskopu ili na pozorišnoj sceni, već u izložbenom prostoru.
Koliko je formalno obrazovanje važno u odnosu na iskustva stečena kroz saradnje sa drugim umetnicima, kolektivni rad i razmenu ideja? Gde se, po Vama, zapravo najviše uči?
Važno je i jedno i drugo. Za mene je to neodvojivo. Teorija mi daje kontekst i širinu i ona je uvijek moje polazište, ali suštinsko učenje, ono se dešava u praksi. U radu na kompleksnim projektima, kakvi su moji, presudne su tri stvari: iskustvo, uigranost tima i povjerenje. Ja moram vjerovati svom timu, ali je jednako važno da tim vjeruje meni, mojoj viziji i da je prati. Bez tog dvosmjernog povjerenja nije moguće voditi proces u kojem postoji toliko slojeva, detalja, koraka i nepredvidivih situacija. Zato sam duboko zahvalna svom timu – i operativnom i umjetničkom i tehničkom – na povjerenju, posvećenosti, profesionalnosti i, nadasve, na ljubavi prema radu koji zajedno stvaramo i želji da uspije. To je, bez pretjerivanja, najvažnija i najbolja stvar koju sam stekla u ovom procesu, nešto što imam i nešto što nikada ne bih mijenjala.
Kroz takav rad, vjerujem, najviše se i uči – kako voditi ljude, kako donositi odluke, u kom trenutku presjeći, kako poštovati rokove, gdje napraviti ustupke i kompromise i kako ostati dosljedan cjelini ka kojoj težiš. To je znanje koje smatram neprocjenjivim.
Vaše izložbe podrazumevaju dijalog sa publikom. Koliko povratna reakcija posetilaca utiče na Vaš dalji rad i da li publiku doživljavate kao koautora?
Utiče. I ne utiče. Istovremeno.
U principu, radeći ovoliko dugo i na način na koji ja radim, vremenom sam shvatila da ne vjerujem u tri stvari: u potcjenjivanje publike, u podilaženje publici i najvažnije – u „prevođenje” publici. I u tom smislu ne utiče. Povratne reakcije publike, pozitivne ili negativne, neće usloviti moj sljedeći rad. Na kraju kad sve svedemo i ogolimo ja sam autor i ja se potpisujem na djelo i stojim iza njega svojim imenom i prezimenom, što je stvar i tereta i radosti i odgovornosti, a često i hrabrosti, jer to ogoljavanje javno pred drugima nije uopšte jednostavno. Barem ne meni. Ali da razmišljam o publici dok stvaram nešto novo, apsolutno. To je dio mog procesa.Uvijek razmišljam o dramaturgiji prostora. Uvijek razmišljam o kretanju publike kroz prostor, o koreografiji tijela u odnosu na prostor. Ko gdje stoji, kako i zašto. Uvijek razmišljam o vizurama, kako se djelo sagledava, iz koje pozicije ili položaja. Kako i zašto baš tako. Ništa u prostoru nikada nije slučajno. Niti u sadržaju. U programu. O svakom tom koraku ili poziciji razmišljam. I imam razlog zašto to radim baš tako. Da li će publika taj razlog „pročitati” mi nije važno, zato što moj cilj nije da namećem publici da nešto čita ovako ili onako. Moj cilj je da publika osjeti i doživi i sa sobom ponese nešto što je samo njoj važno. Šta god to nešto bilo.
Leave a Reply